Put se sve više sužava kako se automobil penje prema brdima Majevice. Asfalt ostaje iza, a ispred se nižu krivine, kuće razbacane po padinama i tišina koja postaje primjetna već nakon nekoliko kilometara. Telefon na trenutke pokazuje signal, pa nestane. Kao da i on odustaje od pokušaja da ostane povezan sa ostatkom svijeta.

U jednom od tih sela, gdje se ljudi i dalje više oslanjaju na razgovor nego na internet, živi Milena Ignjić, sedamdesetogodišnja penzionerka. U njenoj kući televizor postoji, ali ga, kako kaže, „uključi kad ima struje i kad se nešto uhvati“. Radio je zato važniji. Stari tranzistor stoji na polici kao član porodice.

„Ja ti, dijete, sve saznam od komšija. Ili kad neko ode u grad, pa donese vijesti“, kaže kroz osmijeh, kao da je to najnormalniji način informisanja na svijetu.

Ovdje se informacije ne čitaju, ovdje se prepričavaju. Jedna vijest prođe kroz više usta, pa se promijeni, skrati ili proširi, zavisno od toga ko je govori. I........

© BUKA Magazin