ODLAZAK Viktora Orbana s vlasti u globalnim okvirima se tumači kao poraz predsjednika Trumpa. Kako god se novi premijer postavio prema politici EU i SAD-a, vrlo je jasno bilo da je Orban uživao otvorenu podršku SAD-a, koji mu je bio ključan saveznik za utjecaj na unutarnja pitanja EU, dok je s druge strane opozicijski čelnik Peter Magyar dobivao otvorenu podršku iz EU te Kijeva.

To u teoriji znači da je EU učvrstila svoju poziciju u sučeljavanju s politikom američkog predsjednika. To svakako ne eliminira sve probleme koje je kroz politički angažman u javnu politiku unosio bivši premijer Orban, međutim, europske elite su pokazale kako teže monolitnom i krutom sustavu.

Na ovakav rezultat je u velikoj mjeri utjecala politika SAD-a u posljednjih godinu dana, pogotovo rat u Iranu. Sam rat, čini se, ne ide po zamišljenom scenariju, što je izazvalo nagli porast antiameričkog, odnosno antitrumpovskog raspoloženja unutar EU. Podrška takvoj politici je postala teret za europske političare, što je ujedno i najava problema koji čekaju SAD na izborima za Kongres krajem godine.

Podrška UkrajiniŠto se Ukrajine tiče, vlasti u Kijevu se nadaju da će se procesi koje je blokirao Viktor Orban nastaviti. To se, prije svega, odnosi na paket financijske pomoći koji je izglasan još početkom godine, a iznosi 90 milijardi eura. Iako se radi o kreditu, jasno je da Ukrajina vrlo teško može vratiti taj novac, a EU bi već trebao početi s isplatama.

Međutim, zbog naglog pogoršanja gospodarske situacije u Europi i najave krize prouzročene prije svega ratom u Iranu, sasvim je izvjesno da će porasti broj protivnika pružanju goleme financijske pomoći Ukrajini.

Dodatno, opravdani otpor europskih elita prema američkoj politici pojačava financijske i gospodarske probleme u kojima bi se mogla naći Europa. SAD na čelu s predsjednikom Trumpom ne skriva želju da se elite u Europi priklone njemu, ili će u suprotnom učiniti sve da im oteža opstanak na vlasti, a to uključuje i otežavanje gospodarske, energetske i financijske situacije.

Uz to, SAD često igra na kartu vojne “bespomoćnosti” Europe, čija bi sigurnosna slika bila vidno narušena povlačenjem SAD-a iz Europe. Toga su europske elite svjesne, što se i vidi iz toga što su europske zemlje dramatično povećale ulaganja u vojsku i sigurnosni aparat.

Vraćajući se na Ukrajinu, problem je što i dalje u Europi postoji uvriježeno mišljenje da nastavak rata u Ukrajini iscrpljuje Rusiju. Ta pretpostavka nije nužno pogrešna jer se Ruska Federacija zaista suočava ekonomskim, gospodarskim i demografskim posljedicama rata, no prema dostupnim procjenama, Rusija ovakvo stanje rata može održavati barem ovu i iduću godinu, ukoliko se ne dogodi dramatični preokret, a što se s obzirom na globalno stanje ne može isključiti

Ruska prijetnjaEU kao industrijska i financijska baza ukrajinskog otpora se suočava sa sve većim pritiscima izvana i upitnom vojnom podrškom Washingtona. Drugim riječima, EU je u sigurnosnom smislu sve više ranjiva, kako se krize i ratovi produljuju. Time se i povećava opasnost od izravnog sukoba Europe i Ruske Federacije.

Predsjednik Trump još uvijek koristi izjave o izlasku SAD-a iz NATO saveza kao alat kako bi prisilio europske elite na suradnju. No, kako se Europa sve češće i sve žešće odupire SAD-u, Washington bi mogao krenuti u smjeru demonstriranja potpune vojne bespomoćnosti Europe bez američke podrške. U teoriji to može dovesti do toga da Rusija odluči pokrenuti vojnu akciju na području Baltika, pretpostavljajući da se, čak i ako NATO opstane, neće sve zemlje članice odlučno reagirati.

To se posebno odnosi na SAD i možda Tursku, koja ovom savezu osigurava i nuklearni balans. Upravo u nuklearnom balansu leži i možda najveća opasnost potencijalnog povlačenja SAD-a iz Europe.

Ono što stvara dodatne probleme za obje strane jest što se sve više gubi diplomatska razina rješavanja međunarodnih sporova, kao i sustavno zanemarivanje međunarodnih organizacija koje su osiguravale predvidljivost. Institucije poput UN-a postale su paralizirane pravom veta stalnih članica Vijeća sigurnosti koje su izravno ili neizravno u sukobu.

U tom smislu, niti Rusija ne može biti sigurna da će eventualnom vojnom akcijom na Estoniju ujediniti NATO savez ili će ga dodatno destabilizirati. U trenutačnoj političkoj klimi, pokušaj pregovora ili kompromisa se tumači kao kapitulacija ili izdaja. Diplomacija je postala prilično binarna, bez velikog manevarskog prostora. Najbolji primjer je upravo smjena Viktora Orbana. Činjenica je da je upravo on bio taj koji je odlaskom u Moskvu mogao Europi predočiti atmosferu u Kremlju. Sada preostaje da se Bruxelles i Moskva gledaju isključivo “preko nišana”, što nije dobro ni za jednu stranu.

Promjena strategije?Postavlja se stoga pitanje može li Europa promijeniti strategiju. To bi, u teoriji, značilo izbjegavanje poteza koji bi doveli Europu do nove konfrontacije s Rusijom te preispitivanje mišljenja o “korisnosti” nastavka rata u Ukrajini.

S obzirom na sve veće razilaženje s politikom SAD-a, jasno je da Europa mora preispitati sve svoje geopolitičke postavke, uključujući i one s Rusijom. U tom smislu, vjerojatno će se povećavati broj glasova onih koji će zagovarati normalizaciju odnosa s Moskvom kako bi se smanjila napetost te kako bi se napokon okončao rat u Ukrajini.

Naravno, jedan od ključnih problema je politika Kremlja. Moskva trenutno ne pokazuje zainteresiranost za suradnju s Bruxellesom, unatoč javnoj retorici i pozivima na suradnju. Činjenica jest da ultimativni zahtjevi Kremlja za aneksijom ukrajinskog teritorija, bez mogućnosti raspoređivanja bilo kakvih mirovnih snaga ni bilo kakvih sigurnosnih garancija, ne ulijeva veliku nadu u mogućnost diplomatskog dogovora.

Između američkih ucjena i ruskih vojnih ambicijaOsim toga, Europa ne izgleda kao ima ideju kako bi se uopće krenulo u uspostavu diplomatskih odnosa s Moskvom. Odnosno, Europa u tom pogledu nastavlja djelovati po inerciji, vjerujući da će se stvar riješiti odlaskom predsjednika Trumpa s vlasti ili eventualno smanjenjem njegove realne moći nakon izbora za Kongres krajem ove godine.

Međutim, situacija u kojoj se Europa nalazi – između ucjena SAD-a i ruskih vojnih ambicija, ako ništa, barem potiče na razmišljanje o strateškom zaokretu u vanjskoj politici.

Nastavak rata u Ukrajini po inerciji, uz nadu da će američki izbori riješiti ključne probleme, ne čini se kao politika koja donosi mir i stabilnost starom kontinentu. To nipošto ne podrazumijeva da Europa treba pristati na uvjete koji odgovaraju kapitulaciji, već stvaranje novog sigurnosnog poretka koji će okončati rat i spriječiti da Ukrajina ostane zemlja na “rubu” Europe gdje se lome interesi velikih sila.

© BUKA Magazin