U familiji su joj dali ime Zada, ali njena raja dozivala ju je po američki: “Zadie”, što se izgovara “Zejdi”, ako neko glumi Amerikanca. Imala je lijepih dvaestpešest i bila ljekar za dušu – psihijatar stručno rečeno. Upoznali smo se kad je došla u komisiju na godišnjem ljekarskom koji se mora obaviti ako hoćeš biti profa u gimnaziji našega gradića. Moja malenkost već je bila na lošem glasu što zbog gitare i seoskog banda, što zbog alkohola koji sam trošio u slobodno vrijeme. Mislim: mene su đaci voljeli i većina roditelja, ali ozbiljan profesor nisam bio, jer sam ignorisao odijelo i kravatu koji su oduvijek uzor pravom intelektualcu. 

Tako da kad je Zadie uzela moj medicinski karton, a prije toga popila kafu sa sestricama iz gradskog doma zdravlja, imala je već toliko predrasuda o meni da mi je odmah dala neko rastureno konjče da ga sastavim sve uz štopericu, i stavila preda me test u kome je svako peto pitanje bilo volim li ja majku i šta sanjam o bližnjima kad se probudim noću iznenada. A ja sam u čudu gledao njeno kovrdžavo pramenje i krupne oči zelene kao Neretva. 

A kad sam je pozvao da izađemo, samo se nasmijala i potpisala mi dozvolu da radim sa djecom, jer sam zdrav. Možda ne baš i “normalan”, jer savremena psihologija i ne poznaje tu etiketu (što je naročito naglasila), ali bio sam bezopasan i sposoban za obrazovni proces. Trebalo mi je svega tri dana da otkrijem u kojem obližnjem gradu Zadie liječi pacijente osmijehom i pilulama koje su joj ti sretnici “jeli” iz ruke. I onda sam joj došao sa uputnicom i dijagnozom: disordo panicus, episodum anxiosum paroxismale. Uputnicu mi je napisao moj školski, dr. Adi Gradaščević, sa kojim sam odrastao i oraha igrao i pokera u sličice fudbalera. Adi je bio direktan potomak Husejn- kapetana, a osim begovske krvi imao je smisao za humor kao Zuko od Konjica. I kad je čuo šta ću i kuda ću, da bi, bezbeli, hodao s “doktoricom za dušu”, Adi se iscerio i kao živi svjedok mojih ludosti iz ne tako slavne prošlosti, rekao: “Susjede, tebi takva žena i treba”. 

Zadie je gledala onu uputnicu i u moje podočnjake pa me pitala zašto loše spavam i šta sanjam. A ja joj skrušeno priznam kako se noću budim u hladnom znoju s paničnom spoznajom da ću provesti ostatak života bez nje. I tiho zapjevam: “Sanjao sam noćas da te nemam, da ležim budan na postelji od snijega…” Ona je prvo pošla rukom za telefon da zove security, a onda tako prasnula u smijeh da su joj suze frcale i šminka curila niz bradu. Ali nije me uhapsila, već mi na recept naškrabala svoj telefonski broj. 

Smatrao sam da je taj uspjeh bio moja prva pobjeda duha nad materijom i uplatio svako jutro, mjesec dana, veliku porciju ćevapa dr. Adiju za fruštuk u našem domu zdravlja. Naprasno, počeo sam čitati Freuda i Junga i druge klasike psihologije. Bar malo teorijski da se potkujem pred mojom Zadie, da ne ispadnem mentalni trubadur kad me pogleda kroz onaj zeleni teleskop.  

Mi se nismo viđali kao parovi: šetnja s ručicama po korzou, pićence na javnom mjestu da nas svi vide, a u povratku kući zaobilazno kroz park da se sakriju prvi poljupci. Jok! Zadie je u potaji voljela avanture i nije htjela čak ni autom da je ukradem pa da pobjegnemo bar za jedno veče u drugi grad ili na skrovite plaže jezera Vidare gdje samo mjesečina sja. Tražila je da pozajmim motocikl od jarana, da obučemo crnu kožu i kacige i tako........

© BUKA Magazin