Razumijem da smo se mi širom zapadnog ili kakvog li god Balkana (ne postoji istočni Balkan), bez pritiska okolnih carstava i bez lika poput Josipa Broza, vratili na svoje izvorne postavke, da smo postali najobičnije despotije, dakle izvorna politička društva regionalnih i plemenskih moćnika. Ponekad mislim da bismo zauvijek tu i bili, da igrom slučaja nismo na raskrižju sjever-jug i istok-zapad, jednostavno neugodna dionica koju su velike civilizacije morale prijeći da bi doista i pokazale svoju veličinu.

No svejedno me svaki dan iznenađujete. Ne mogu vjerovati da sam ja odrastao u vremenu kada si kao klinac slobodno smio ostati iza sumraka vani, zaigran u svojim frnjama i sličicama Panini, u veličanstvenim pričama čiji je tata veći, bolji, brži, čiji je tata dalje putovao i tako neke gluposti, kada nam je putovanje u Čačak ili u Pulu bilo besmisleno daleko, ravno ekspediciji na Everest.

Mislim, i danas djeca mogu ostati iza sumraka na ulici, ali danas su stvari kojima su u to doba dana izložena daleko strašnija i smrtonosnija. Ne mogu vjerovati da su naša svakodnevica postale obavijesti o nestaloj djeci i mlađim tinejdžerima. Na žalost, više se ne čudim ni vjenčanjima maloljetnika, ali to ništa nije u redu, makar je prirodno, što ja znam, ako pogledamo čitavu ljudsku povijest kao jedan dan, tek par posljednjih sekundi djecu doživljavamo kao vrijednu spomena, a ne samo broj i radnu snagu i robu za prodaju, udaju...

Matrijarhat je naša cijela povijest

Osim što smo se resetirali na te........

© Bljesak.info