Priča mi prijatelj prekjučer, nešto mu ručak teško pao na stomak, pa pitao ženu da nije možda stavila previše papra, kolokvijalnog nam bibera? A ona, naravno, kao i svaka prava mostarska žena, pa i šire, mirno odgovorila kako nije nego, eto onako kao i obično, samo između dva prsta koliko stane. Pa je kao i čudi zašto je to uopće pitao.

To mi je uvijek bila jedna od jačih i urnebesnih ponavljajućih priča iz našeg kraja – kad je ručak preslan, domaćica bi na prigovore ukućana i gostiju samo staloženo rekla – ma nisam posolila nego između prstiju. I pritom nastupila s poker face izrazom lica. Kad bi ručak bio suprotno, znači neslan poput etera, domaćica bi rekla kako je grunula u šerpu, ni manje ni više, nego baš punu šaku soli. I pritom se zaklela životom, ako ne svojim onda majčinim, a ako bi bilo baš kritično, onda bi otišla i u više sfere bivanja.

Igor Štimac, neku noć kod Mire Vasilja u Kompasu na Televiziji Herceg-Bosne, nije imao poker face. Izgledao je kao iskren čovjek na kraju jedne faze svog profesionalnog angažmana. A koliko je u međuvremenu, u toj fazi presolio, tu se mišljenja razlikuju.

U trenutku pisanja ove kolumne još uvijek nije službeno poznato nastavlja li HŠK Zrinjski bez njega ili s njim, ali čitav intervju nekako je odavao, što atmosferom, što izborom riječi i ama baš svakim neverbalnim detaljem, kako Igor Štimac već zna ili jako osjeća da se rastanak neumitno približio. Ili barem neugodni razgovori u kojima nema puno opcija, nego eventualno samo jedna.

Činilo se, ako ste gledali, kako je ostalo samo pitanje tko će se odvažiti reći kako stvari stoje, pitanje službene objave i njezinog literarnog uobličavanja, pa da i javnost to konačno dozna.

Princ na ničijoj, a svačijoj zemlji

Naravno, u nogometu, i kao sportu i kao biznisu, preokreti u zadnjim sekundama su itekako mogući. Na kraju krajeva, nema Zrinjski jednog šefa, pa da se samo njegova sluša.

Ima se tu štošta pričati između onih koji se u klubu pitaju, ravnati međusobno drugačije karaktere i planove, pa i prelamati stvari preko koljena, tako da uvijek ostaje mogućnost i drugačijeg raspleta, sa zvukom sirene, da se košarkaški izrazim.

No, dojam je, a nije ga Štimac uspio vješto skriti u programu Televizije Herceg – Bosne, a pitanje je koliko se i trudio, kako je "vrime". Vidjet ćemo i od čega konkretno.

Dakako, da bi se to dogodilo, prvo treba postojati osnovni preduvjet, da je Uprava pronašla adekvatnu zamjenu, nekoga tko će donijeti novu razinu igre i dati konkretan znak da je on baš taj koji će ostvariti najveći od svih ciljeva - osvajanje desetog naslova prvaka Bosne i Hercegovine. Tjednima se kao taj spominje Simon Rožman.

Štimac nije uspio obraniti naslov, onaj deveti od prošle godine, nazovimo ga Makinim naslovom, po nadimku prethodnog trenera. No, Igor je zato osvojio dva „utješna“ naslova u sezoni u kojoj su nekako i vrapci na grani znali da bi i Bayern ovdje teško uzeo naslov u sezoni proslave stote obljetnice FK Borac, i mnogi će, s pravom reći onu staru – Đavlu malo!

Pogotovo će to reći oni kojima je posve dovoljno to što je u minuloj sezoni Zrinjski sa Štimcem i Totom na čelu stručnog stožera čak četiri puta svladao Velež, nijednom ne izgubivši, uzevši mu Kup na vlastitom stadionu, pred njegovim navijačima i u gotovo ratnim uvjetima, te ga još na kraju sezone dokrajčivši sa 3:0, za slatku „točku........

© Bljesak.info