Sve ove dane se moglo osjetiti i ovdje kod nas, ali je nakon pobjede Studentske liste na izborima u Srbiji eksplodiralo medijsko oduševljenje onim što se tamo dogodilo. Rekao bih čak i da se radi o prilično neumjerenom oduševljenju, u kojem se, bez gotovo ikakve zadrške, pobjedničkoj listi prišivaju najljepši epiteti koje bi neki ovdje rado prišili sebi, ali, eto, jebiga, ne ide.

Mnogi se još od nedjelje uvečer utrkuju u čestitkama i porukama u kojima zazivaju neku drukčiju i sretniju budućnost, umalo ne rekoh zajedničku. Ne skrivajući egzaltiranost, dok to čine, sve biraju neku sebi najljepšu verziju studenata, kao kad šiparica zamišlja idealnog momka. Optimizma ne manjka, ali mene kopka pitanje – ima li on utemeljenja? Sve me pomalo podsjeća na onu staru mudrost kada Zagor kaže svom vjernom Čiku kako se ne pravi ražanj dok je zec još u šumi.

Kraljevstvo za konja!

Ali, razumijem. U Srbiji se nešto pokrenulo, pa se i preokrenulo, a znači li to nama ovdje nekakvu promjenu, to ćemo tek vidjeti. Ne bih trčao pred rudo. Prvo treba vidjeti razvoj događaja, konstruiranje i funkcioniranje nove vlasti tamo, a ne bi bilo zgoreg usput postaviti i poneko neugodno pitanje, čisto da vidimo jesu li se stvari zbilja promijenile. Jer, gle, jedno je zbaciti jahača s konja, a posve drugo je uzjahati tog istog konja. Nakon ovoliko godina i toliko promjena jahača, da vam budem iskren, počeo sam otvoreno sumnjati na samog šarca.

Vratimo se mi onome kako razumijem to što su naši ovdašnji, ali, zanimljivo, i mnogi mediji iz Hrvatske, uz ogroman broj građana obje zemlje, s nevjerojatnom egzaltiranošću ispratili rezultat izbora u Srbiji. Kao da se utakmica odigrala na ovdašnjem terenu, a ne tamo na terenima Zemuna i Ćacilenda. Kao da nama od toga sutra ovisi život, kao da se i nas izravno tiče, a ne kao da je to prije svega unutarnje pitanje susjedne zemlje u kojoj je nakon 12 godina većina uspjela reći – dosta!

Nije ta egzaltiranost samo zbog pada Vučića, koji je sam po sebi dovoljno spektakularan i medijski atraktivan, s obzirom kako je u pitanju osoba koja je već u medijima imala posebno mjesto, nego postoji tu i jedan prirodan nagon, da ti je drago jer se tamo nešto mijenja, nadajući se kako će tako i kod tebe sutra netko nešto promijeniti. Po onom principu vidjela žaba kako konja potkivaju, pa i ona nogu digla.

Lavovi, gepardi i mijene

Kod medija je to i nagon da se vazda nešto mijenja, ako treba i na silu, jer promjena je uvijek generator velikih i spektakularnih vijesti, analiza i izvještaja (ima tada posla za sve i čitanost ide gore!), ali........

© Bljesak.info