Odvažit ću se pa u pokušaju haikua sažeti iskustvo Japana: "Užurbani svijet/U kojem skriva se mir/Kontrast života". Nakon gotovo 24 sata provedena na putu (najprije busom do Budimpešte, pa avionom do Šangaja, pa drugim letom do Tokija), napokon sam se dokopala te otočne države. Prije nego što mi je na aerodromu putovnicu, poput najljepših božićnih kuglica na koje se čeka cijela godina da uljepšaju dom, ukrasila viza, po samom slijetanju najprije su me pozdravili Charmander, Snorlax, Pikachu, Squirtle i drugi Pokemoni, čijim su likovima oslikani zidovi Hanede. Već tu ubijen je svaki zametak jet laga. Od količine euforije i adrenalina, koje su dodatno pojačali Pokemoni, ti likovi s kojima sam provela djetinjstvo, svaki je umor nestao. Zaboravila sam i na potrebu za snom i na neudoban let (O. K., let nije bilo toliko neudoban koliko je autorici ovih redaka bilo neugodno dizati ljude kako bi se protegnula) i na svaku boljku koju sam donijela iz svoje svakodnevice. U Japanu sam! Napokon! U zemlji matche, zen vrtova, brzih vlakova, Akire Kurosawe, Yasujira Ozua, Harukija Murakamija, Hachika, samuraja, origamija, sakure, Pokemona i Digimona, Ghiblijevih crtanih filmova, sushija, ramena i svega onoga zbog čega sam oduvijek bila fascinirana ovim strpljivim, nenametljivim, radišnim, preciznim i točnim, poniznim i neobičnim ljudima i njihovom kulturom.

Adrenalin, euforija, manjak sna i druga tipična turistička stanja pratit će me idućih osam dana tijekom kojih ću posjetiti Tokio, Nagano, Matsumoto, Osaku, Naru, Hirošimu i Kyoto. I prije nego što sam izašla s aerodroma, dogodio se jedan wow-trenutak koji će biti wow svaki put kad se susretnem – s WC-školjkom! Da, iskustvo čistoće, ali i WC-školjka s milijun tipki koja izgleda kao "space shuttle" sigurno je bio jedan od razloga zbog kojih sam pomislila da Japan zaista živi u 2050. godini. Daska koja grije, ugrađeni bidei koji se namještaju prema vašim preferencijama, čak i tipkica koja označava “privatnost”, a nakon čijeg se pritiskanja čuju cvrkuti ptičica i žuborenje potočića, jer ne daj Bože da netko u susjednoj kabini čuje da imate probleme s probavom ili da je “orao sletio”… Vjerujem da je mnogim zapadnjacima upravo ovo jedna od glavnih tema na kavi nakon povratka iz Japana. Meni je barem bila. A možda je to i do mojih prijatelja, kojima je baš ova priča bila zanimljiva. No idemo se maknuti s aerodroma…

Prva postaja bila je, dakle, Tokio. Grad koji je prema podacima iz 2024. najnaseljeniji grad na svijetu s čak 37,1 milijun stanovnika. Kada u obilazak Tokija krenete s mišlju kako je lijepo nemati plan i kako nisu svi koji lutaju izgubljeni, čarolija se zaista dogodi. Prepustiti se rijeci ljudi u jednom megalopolisu – recimo, u Shibuyi, tokijskom kvartu koji se može podičiti najpoznatijim pješačkim prijelazom na svijetu, kojim u jednom danu prođe dva i pol milijuna ljudi; dakle, više od pola Hrvatske – iskustvo je koje vam pokazuje koliko ste mali i koliko pripadate nečemu većemu. Čovječanstvu, pretpostavljam. Duboko iskustvo slobode daje osjećaj bivanja dijelom svijeta.

A ako nešto može dati takav osjećaj kozmopolitizma, onda je to bez sumnje Tokio. Život grada dok lutate neonskim četvrtima i ulicama u kojima je većina muškaraca u odijelima i s aktovkama u ruci, a većina žena pak u dosadnim suknjama do koljena olovka kroja, sakoima i bijelim košuljama, u kojima je sve tako androgino, robotski, hipertočno, prepravilno i nimalo opušteno, zapravo izgleda poprilično bezosjećajno, hladno i otuđeno. Živo, hektično, dinamično i užurbano, ali udaljeno. Kada bi se život Tokija (ili bolje reći – jedan od života Tokija) mogao slikovito prikazati, sigurno bi stao u kratki animirani film Stevea Cuttsa “Sreća” (2017.) Prikazuje miševe koji jure kroz život – isto tako, u odijelima i aktovkama; svi isto izgledaju – i sve vrijeme nešto ganjaju. A što ulove na kraju, odgovor daje ova petominutna animacija. No u istom trenutku, u tolikom gradu, koji noću sa Skytreeja, najpoznatijeg vidikovca, izgleda kao beskrajno nebo puno zvijezda, nemoguće je ne pomisliti kako........

© Večernji list