Gewandhaus u Leipzigu jedno je od najvažnijih mjesta europske kulture čije se ime može prevesti kao kuća sukna. No sukno zbog kojeg je postao i sve do danas ostao važan u europskoj kulturi nije sačinjeno od vunenih niti, nego od nevidljivih, u zraku i uhu slušatelja vibrirajućih tonova, istkanih i utkanih u čudesne glazbene krojeve raznih oblika.

Ceh leipzških suknara još je 1781. godine u svojoj zgradi udomio jedan od najstarijih njemačkih i europskih simfonijskih orkestara. Suknarsko ime orkestar će ponijeti i prenijeti i na novi, drugi Gewandhaus, otvoren 1884. Reprezentativna koncertna dvorana bila je za vrijeme Drugog svjetskog rata teško, do neobnovljivosti oštećena u bombardiranjima. Ime Gewandhausa nastavilo je živjeti s orkestrom koji je ostao beskućnik. Sljedeća gotovo četiri desetljeća svirat će u gradskoj kongresnoj dvorani, često i u Leipziškoj operi – ujedno i kao operni orkestar, te u posebnim prilikama u crkvi sv. Tome na Bachovu grobu.

Bio je simbol pjesnika borca, s Nazorom je otišao u partizane, a smrtno je stradao od četničke ruke. Ni danas ne znamo gdje je njegov grob

Leipzig je bio u DDR-u, komunističkoj državi koja se ugradila u važan kontinuitet izgradivši orkestru novi dom. Treći i današnji Gewandhaus, otvoren 1981., spomenik je arhitekture tog doba, vanjskim izgledom atraktivan i moderan i danas, osobito uvečer kada kroz stakleno pročelje svojim svjetlom obasja prostrani Augustusplatz. To je novi centar Leipziga koji još omeđuju zgrada Leipziškog sveučilišta i Opera.

Na tom su se trgu u rujnu 1989. ponedjeljkom počele održavati demonstracije čiji će se duh i energija razliti čitavim DDR-om i dva mjeseca potom kulminirati padom komunističkog režima i Berlinskog zida.

Jedna od ključnih osoba tog pokreta, čovjek tolikog ugleda i........

© Večernji list