We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Bošnjački povjesničar: “Sultan je osvojio Bosnu bez da je itko podigao mač“

4 0 0
05.03.2021

Naracija o padu Kraljevine Bosne 1463. godine u prvoj epizodi serijala Bosna – sudbina prekrojene zemlje poučna je jer gledateljima omogućuje upoznavanje s glavnim historiografskim mitovima bošnjačko-nacionalističke provenijencije o tom važnom događaju bosanskohercegovačke povijesti.

„Ugarski kralj i papa“, samorazumljiv je tekst naracije „prekrojene zemlje“, ne će pohitati u spas bosanskomu kralju, već „će, smatrajući njezino stanovništvo vjerskim odmetnicima, Bosnu prepustiti Osmanlijama“. Tu se odmah postavljaju mnoga pitanja. Tko je nagovorio ili možda prisilio bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića da prestane plaćati danak Osmanskomu Carstvu? Je li se nositelj krune svetoga Stjepana prema bosanskomu kralju odnosio isključivo kroz vjersku prizmu ili je ona „politička“, odnosno feudalna imala primat? Jesu li papa i Matijaš Korvin imali iste planove, ciljeve i politike u Bosni ili s Bosnom? Kakva je bila politika Stjepana Tomaševića? Jesu li krstjani bili većina stanovništva kasnosrednjovjekovne Bosne ili je njihov broj znatno opao ponajprije djelovanjem franjevačkoga reda? (U svjetlu nekih od ovih pitanja valja sagledavati i izričaj Dženana Dautovića prema kojemu je, u eseju u kojem ovaj povjesničar kritizira Halilovićev mitomanski serijal, Bosansko kraljevstvo 1463. godine bilo „prevareno i izdano“).

Da se gledatelji ne bi zamarali ovakvim i sličnim pitanjima koja se nameću kada se gleda njegov uradak, Halilović izvlači svojega asa iz rukava te kao glavnoga autoriteta za pad Bosne dovodi Envera Imamovića. Potnji gost-govornik tvrdi da je za povjesničare i dalje enigma kako to da je „jedna od najjačih zemalja [Kraljevina Bosna] u ovom dijelu Europe“ mogla uopće pasti. On potom lakonski razriješava taj gordijski čvor zaključujući kako „nitko u Bosni nije podigao mač“ kad je u nju „došao sultan“ (je li u Bosnu prvo fizički došao sultan ili njegova vojska?). Imamovićeva je slikovita tvrdnja o nepodignutom maču svojevrsni locus communis bošnjačkoga nacionalističko-romantičarskoga diskursa i politike povijesti u odnosu na osmansko rušenje Kraljevine Bosne i osvajanje jednoga dijela njezina teritorija.

Imamović neprimjereno generalizira jer za ozbiljne ili barem ozbiljnije povjesničare pad Bosne nije enigma. Drugim riječima, historiografija je odavno utvrdila da tvrdnja o „bosanskom maču“ koji, pred vojskom koja je donosila „religiju mira“, nije ni izvučen iz korica nema uporišta u povijesnim činjenicama, odnosno da je riječ o mitu. Tako, temeljući svoju naracija na već poznatim izvorima, Emir Filipović u knjizi Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386 – 1463) – između ostaloga – piše kako je kralj Tomašević poduzimao obrambene mjere, odnosno vodio „računa o pripremljenosti i opremljenosti svoje vojske i fortifikacija“, o čem svjedoče podatci o „napornim borbama za pojedine bosanske tvrđave“ (2019: 429). Te podatke, primjerice o osvajanju utvrde Bobovac, donese i sami sudionici događaja, i to s osmanske strane (436).

Zbog toga Filipović zaključuje da se je osmanska vojska u Bosni suočila s ograniziranim otporom, no da su osmanski vojnici „svojom brojnošću, brzinom i vještinom izvedenih akcija, te........

© Večernji list - Blog


Get it on Google Play