We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Dosta mi je šupljih isprika i slijeganja ramenima

2 0 0
08.04.2021

Svi nešto pišu o curici iz Klaićeve pa nekako imam osjećaj da bih trebala i ja. Da mi je to neka vrsta moralne dužnosti jer imam priliku nešto o tome reći javno. Bilo bi mi užasno drago kad bih sad jednostavno mogla istresti kolumnu iz rukava. Da mi slova samo polete s tipkovnice i da vam svima jednostavno, u nekoliko jasnih, konciznih rečenica prenesem poruku od koje će netko imati koristi. Ili se barem osjećati malo bolje.

Ali ne ide mi baš. Emocije su mi još uvijek suviše uskovitlane. Meni koja, da vam iskreno kažem, i nisam nešto previše emotivna. Dovoljno mi je da pogledam svoju Drugu i da mi knedla dođe u grlo. Moju Drugu koja ima isto godina kao i Nikoll. Sjetim se kako dijete te dobi spontano, po defaultu, voli mamu i pomislim kako je sirotoj srčeko moralo prepuknuti na pomisao da je mama ne voli.

I onda mi kroz glavu prođe pitanje: što, pobogu, dijete TE DOBI može učiniti da te do te mjere izbaci iz takta da mu ideš smrskati glavu? Ma kvragu, da ga uopće DODIRNEŠ na način koji nije milovanje, kupanje ili pomaganje pri odijevanju? Jedina riječ koja mi ovako spontano pada um je 'patologija'. Teška patologija. Izopačenost. Čisto, iskonsko zlo.

Ne želim slušati pseudo-opravdanja kao što je 'bili su siromašni' i 'živjeli su teško'. Ima u ovoj zemlji jako puno ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem i koji teško žive ali ti ljudi neće djetetu smrskati glavu. I ne, 'oni vode takav način života' isto nije opravdanje ni za sam čin, ni za opću indolenciju koja nas je kao društvo obuzela. Ovo je........

© Večernji list - Blog


Get it on Google Play