KOMENTAR VIŠESLAVA RAOSA Svijet je prestao pritiskati: Je li ovo konačni kraj Islamske Republike Iran? |
Nije ovo prvi put da s teheranskih ulica stižu mučne snimke izmrcvarenih prosvjednika te da gust dim zapaljenih automobila i izloga suklja prema vulkanskom gorju Alborz. Vanjski promatrači, od Washingtona do Zagreba, već više puta proglašavali su kraj vladavine islamskih pravnika (velajat-e-fakih).
Međutim nakon tri tjedna nemira postalo je više nego jasno da se Iran ne nalazi u 'tek još jednom valu nemira'. Naime Islamsku Republiku više se ne može opisivati kao režim koji 'upravljivo' prolazi kroz ciklus prosvjeda i represije. Teheranski režim ulazi u fazu koju američki stručnjaci za komparativnu politiku Steven Levitsky i Lucan Way opisuju kao test stvarne autoritarne otpornosti. To je trenutak u kojem je formalna kontrola države i dalje snažna, no legitimnost poretka u društvu ubrzano erodira.
U klasičnoj tipologiji literature o (demokratskoj) tranziciji Iran se ne uklapa savršeno u model kompetitivnog autoritarizma jer natjecanje za javne položaje nikada nije doista bilo organizirano na ravnopravnim osnovama. No upravo je zato iranski slučaj zanimljiv: on pokazuje kako režim s visokom organizacijskom moći, ali niskom vanjskom povezanošću, reagira kada se istodobno aktiviraju ekonomski, društveni i sukcesijski pritisci.
Drugim riječima, siječanj 2026. godine nije nužno trenutak pada režima (premda on nije sasvim isključen), već trenutak u kojem se vidi što zapravo drži autoritarni sustav na okupu i kolika je cijena održavanja tog režima (vreće ubijenih, mahom mladih prosvjednika).
Jedna od ključnih teza Levitskog i Waya jest da autoritarni režimi opstaju ne zato što su popularni, nego zato što posjeduju organizacijsku moć temeljenu na kohezivnim elitama, discipliniranom sigurnosnom aparatu i sposobnosti kontrole teritorija. Iran je gotovo školski primjer tog obrasca.
Revolucionarna garda Basidž (paravojne dragovoljačke postrojbe koje se ne skrbe samo za sigurnost, već djeluju i kao moralna policija), paralelni (vojno-duhovni) sudski sustav i složena mreža nadzornih institucija čine gustu infrastrukturu kontrole. U tom smislu iranski režim nije 'krhka autokracija', nego duboko ukorijenjen poredak sposoban za dugotrajnu represiju. Prosvjedi ovoga siječnja to ne mijenjaju, ali ih čine skupljima.
Komparativna politologija, koja se bavi autoritarnim režimima, u svojim radovima upozorava da visoka organizacijska moć omogućuje režimu da preživi čak i masovne prosvjede, ali po cijenu eskalacije represije i........