KOMENTAR VIŠESLAVA RAOSA Kuba je na rubu raspada sistema. Tko će gurnuti prvi domino? |
Kuba je ove godine ušla u jednu od najdramatičnijih faza svoje moderne povijesti. Nekada simbol protukolonijalnog otpora i revolucionarnog ponosa danas se suočava s golemim ekonomskim, političkim i društvenim potresima. Energetski kolaps, sve intenzivniji pritisak Sjedinjenih Država, pad srodnog vodstva u Caracasu te sve snažnija izolacija od globalnoga financijskog sustava gurnuli su najveći karipski otok, zamrznut u pedesetima, u krizu iz koje se možda neće znati izvući.
Kubanska sadašnjost ne može se razumjeti bez povratka na 1959., trenutak koji je za Havanu bio istodobno političko oslobođenje i dugoročna strateška zamka. Revolucija koju je predvodio Fidel Castro nije samo srušila autoritarni režim Fulgencija Batiste, nego je u nekoliko godina potpuno preoblikovala državu. Uvedeno je plansko gospodarstvo, provedena nacionalizacija imovine i započela sustavna kolektivizacija. Već 1960. godine uslijedio je oštar i dugotrajan lom sa Sjedinjenim Državama, a američki ekonomski embargo, jedan od najdugovječnijih režima sankcija u modernoj povijesti, postao je trajna strukturalna činjenica kubanskog razvoja.
Embargo nije bio privremena kazna, već okvir unutar kojeg se kubansko gospodarstvo i njegove institucije snalaze već više od šest desetljeća. Ograničen pristup financijskim tržištima, stranim ulaganjima i tehnologiji dugoročno je suzio razvojne opcije tog otoka i povećao njegovu ovisnost o vanjskim sponzorima.
U okviru Hladnoga rata, Kuba je početkom šezdesetih pronašla svog ključnog zaštitnika u Moskvi. Savez sa Sovjetima nije bio tek plod ideološke bliskosti, već egzistencijalni oslonac. Energenti, subvencije i pristup tržištima omogućili su Havani da preživi zapadnu izolaciju, no upravo ta ovisnost postala je kobna nakon 1991. godine, kada se raspadom SSSR-a kubansko gospodarstvo gotovo preko noći našlo bez vanjskog oslonca. Razdoblje koje je uslijedilo, službeno nazvano 'Posebno razdoblje', obilježili su pad BDP-a veći od 30 posto, kronične nestašice goriva i hrane te dubok osjećaj ranjivosti koji se trajno urezao u kolektivno pamćenje Kubanaca.
Tijekom dugih godina izolacije Kubanska revolucija nikada nije bila samo unutarnji projekt. Već od sedamdesetih Havana je aktivno sudjelovala u takozvanom 'izvozu revolucije', osobito u Africi i Latinskoj Americi, a kubanske vojne i savjetničke misije u Angoli, Etiopiji ili Nikaragvi bile su dio šire strategije pozicioniranja države kao relevantnog aktera u globalnom sukobu blokova.
Paralelno s tvrdom moći, Kuba je razvila specifične oblike meke moći. Među njima se ističe izvoz liječnika i zdravstvenih timova, što je........