Prošle jeseni žurio sam, kao član žirija 'Marulićevih dana', na završnu priredbu u splitski HNK i osjećao se pomalo nelagodno. Ne zbog nagrada koje smo izglasali (to ponajmanje!) nego zbog – tenisica. Posve crnih, nevidljivo brendiranih, malo korištenih, nimalo jeftinih no zato vrlo udobnih, ali i s jednom opakom manom: rubovi debelih potplata skroz su im uokolo potpuno – bijeli. I svakome je i iz noćnog aviona jasno da posrijedi nisu cipele nego patike (ta riječ, sasvim uobičajena u Splitu i većini Dalmacije, postala mi je s vremenom prihvatljivija od 'tenisica', jer – da po sjećanju citiram frenda Vladu Šagadina – pa ne igraju ni košarkaši, rukometaši ili odbojkaši u obući za tenis!) a njima kao takvima, pogotovo u svečanoj prigodi, nije mjesto u kazališnoj kući s nacionalnom atribucijom i težinom.

komentar renata baretića

komentar renata baretića

komentar renata baretića

Da sam kakav promišljeno bizarni umjetnik, netko čija pomno hinjena odjevna nehajnost više nikoga živog ne provocira, hajde, ta bi moja nelagoda bila u stanovitoj mjeri razumljiva, jer od mene bi se očekivalo nešto znatno fluorescentnije od konfekcijskih crnih patika s bijelim potplatima. Ali takvome kakav sam (bio), u građanski neupadljivom sakou, košulji i tamnim samtericama, eh, te su tenisice, odnosno njihov šljašteće bijeli obrub, baš nekako bile šaka u oko. A nisam imao izbora jer već šest godina, hm, kako to preciznije reći nego........

© tportal