Nije da je Hrvatska tog 30. svibnja doista stekla svoju državnost – to se zapravo dogodilo još 7. lipnja 879. godine, kad je formirana hrvatska kneževina koju je priznao papa Ivan VIII., poslavši tog dana pismo knezu Branimiru s porukom da je na blagdan Uzašašća 21. svibnja te godine blagoslovio njega i njegov narod – a nije ni da je baš na taj dan 1990. godine državnost obnovljena. To se u stvarnosti dogodilo nepunih mjesec dana kasnije, 25. lipnja, baš na onaj dan koji se nespretno htjelo nametnuti kao praznik nakon prve smjene demokratske vlasti 2000. godine.

I forma i sadržaj na koncu su ipak ustuknuli pred kolektivnim imaginarijem i emocijama, pa je narodu kojega se ne može prevariti prije sedam godina vraćen taj njegov svečani, praznički i neradni 30. svibnja.

U redu, treba biti iskren i reći da se u tom trenutku radilo i o politički zgodnom manevru HDZ-ove vlasti – vjerojatno je bio uhapšen neki aktualni ili bivši ministar ili je otkrivena kakva muljaža koju je valjalo zakamuflirati – ali svejedno, kalendar državnih praznika ponovno je resetiran i sva je prilika da će tako ostati još dulje vrijeme. Čak i ako se ljevica kojim slučajem vrati na vlast, u što trenutno ni sama valjda ne vjeruje.

Njeni korifeji, naime, odavno su spoznali grešku napravljenu 2001. godine: nije, priznali su, trebalo ići protiv instinkta i podsvijesti građana, a njima je baš tog 30. svibnja bilo savršeno jasno da je Hrvatska krenula na put s kojeg više nema povratka.

Franjo Tuđman možda jest toga dana izabran za predsjednika Socijalističke Republike Hrvatske, ali svima je bilo jasno da je s komunizmom gotovo. U Saboru možda jesu popunjeni Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada, ali svima je bilo jasno da su nastupili pluralizam, višestranačje i demokracija.

Zvonila su crkvena zvona, mahalo se zastavama i orile su se budnice, a na obližnjem Trgu Republike odvijala se fešta na kojoj je predsjednik SR........

© tportal