We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Cico, Niko i trijumf jezika kojim nitko više ne govori

2 8 186
09.03.2021

Krajem 2019. Martin Scorsese obrušio se na kontemporarnu filmsku industriju, ustvrdivši da filma u filmu više nema, odnosno, da u kinima gledamo filmove, ali u njima ne vidimo kinematografije. Kao primjer uradaka koji sadržavaju sve elemente filma, no filmovima se teško mogu nazivati, naveo je superjunačke blockbustere iz Marvelova kataloga.

“Počinješ shvaćati da više ne govoriš istim jezikom i da više ne možeš praviti filmove”, kazao je iznenađenom novinaru New York Timesa.

Martyja možemo smatrati ishapljelim artistom i čangrizavim dedom čija su najbolja ostvarenja za njim, a ne ispred njega. Možemo misliti da je obolio od najteže ljudske bolesti, jedine protiv koje lijeka nema i nikada ga ne može biti, od bolesti starosti, pa ga smeta sve ono, što je nekad slavio, a stid ga je svega onoga, što je vlastoručno inaugurirao. No, iste je godine izbacio vrlo dobrog Irishmana, a novine su redatelja opisivale kao živahnog, predanog novim projektima.

Vrijeme kojem je vrijeme došlo glave

Pogodila ga je sudba znatno bezobraznija i odioznija, od običnog starenja. Martin Scorsese i dalje je pravio vrlo dobre filmove; samo, filmove kakve je pravio više nisu uživali masovnu popularnost ni široki auditorij. Novac u njegovog Irishmana nije htio uložiti nijedan tradicionalni studio, pa je, u gorkom spletu okolnosti i ironičnih driblinga kakvima obiluje historija, lovu za projekt našao kod onih, koje napada – kod neprijatelja, kod streaming servisa.

Kritike, uglavnom pozitivne, ipak su naglašavale nepobitno: Scorseseov spori i grandiozni mafijaški ep dolazio je iz neke druge ere, iz vremena kojem je vrijeme došlo glave. Filmom kojim se nadao podsjetiti na obilje drevnih vještina prisutnih još samo u naboranim rukama iskusnog kovača ukazao je i na nešto drugo: na ono čega više nema, na jezik kojim se više ne razgovara.

Kad ljudi prestanu govoriti istim jezikom, kad nova režiserska paradigma istisne prethodnu, a nova nogometna ideologija pregazi dosadašnju, stari majstori, apostoli prethodnih svjetova, njihovi ponosni čuvari i vjerni stjegonoše, nađu se u rascjepu između onog što je bilo i onog što dolazi, dubinski zbunjeni, jer ono što ih je činilo uspješnima također je ono, što ih u novom vremenu sputava.

Vječna kletva velikih umjetnika

Kletva velikih umjetnika, umjetnika poput Martyja ili, recimo, Cice Kranjčara, onih rijetkih tvoraca čije djelo umije banalno pretvoriti u odsudno, plitko u suštinsko, duhovito u ubojito, a svakodnevno u svevremensko, jest da će na kraju puta uvijek biti prisiljeni promatrati neke nove klince kako bogohule o njihovim dostignućima, baš kako su oni isto radili s dostignućima svojih prethodnika, baš kao što će sljedbenici novih klinaca raditi njima.

Primorani su promatrati kako se pomalo, godinu po godinu, zaboravlja njihova nekadašnja genijalnost i inteligentna subverzivnost, jer kontekst i vrijeme ne putuju zajedno, pa dok kontekst ostaje privilegij suvremenika, vrijeme ga nečujno napušta, sve do zaborava. Moraju promatrati kako se, riječ po riječ, napušta jezik na kojem su nekad stvarali i loptu vodili, sve dok im na kraju jezik više ne bude zajednički i filmove se više, kao ni dodavanja, na njemu neće moći praviti.

Formalno, ni jedno ni drugo nisu bili njihovi najveći dosezi – za Cicu će to biti povijesni plasman u Ligu prvaka kao trener Dinama i kasniji naslov prvaka s NK Zagrebom, za Scorsesea popularni trijumf s Goodfellas i Oscar s The Departed – no emotivni vrhunac, ono iz čega će se izroditi legenda, mjesto bez povratka i jezik bez govornika, obilje drevnih vještina u naboranim rukama istinskih majstora, zauvijek će ostati Taxi Driver jednog i 1982. za drugog.

Snažna predaja u zagrebačkim obiteljima

Cico Kranjčar bio je ono o čemu govori Marty, kada govori o kinematografiji i filmu. Mnogi igraju nogomet, kao što mnogi snimaju filmove, no rijetki su oni koji od toga prave art. Da je Cico došao do tih razina, znam najviše po tome što ga nikad u životu, osim na YouTubeu, nisam gledao kako igra, a imam dojam da cijeli život gledam jedino njega, kako igra, jer mi cijeli život stari priča o tome kako igra Cico. Toliko je snažna bila predaja u svim zagrebačkim obiteljima o napadačkom umijeću Cice Kranjčara, o njegovim maksimirskim slobodnjacima i ingenioznim asistencijama.

Je li zbilja bio tako dobar? Ili je to, donekle, bila fakinska iluzija, mit i opsjena? Naravno da jest – iluzorno je da bi itko bio baš tako dobar, koliko mislimo da je Cico bio dobar – ali koja istinska umjetnost nije, u neku ruku, iluzija i opsjena, iz koje se zatim rađa obilata mitologija? Da se nagrade daju za pedantno ispunjene tehničke kategorije, za pisca koji ispiše najveći broj riječi bez ijednog tipfelera, za glumca koji pravilno izgovori najveći broj dijaloga, za španera koji pretrči najveći broj kilometara, a pobjedu proslavi uz čašu mineralne, svijet bi bio ubitačno dosadan.

Cico nije bio dosadan i bio je prokleto talentiran. Dar s terena i čuveni šarm, sada upareni s finim odijelom umjesto s dresom, prebacio je na trenersku klupu, na kojoj mu je kasnih devedesetih i početkom dvijetisućitih sasvim dobro išlo. Kao tinejdžer gledat ću ga na nekoj od utakmica gradske alternative, NK Zagreba – intimni stadion u Kranjčevićevoj bio je beskrajno ugodan – kada je, 2002. godine, posve nevjerojatno, sa Zagrebom uzeo naslov prvaka.

Obična smrt ne može ga zaustaviti

To je moj osobni Cico, pošto nogometnog nikad nisam gledao: odrješit i ushićen, prepun erosa kakvim raspolaže samo čovjek pred kojim je važan zadatak i pamtljiva misija, eno ga, još i danas, nakon smrti, trči uza štenge malenog stadiona, euforičan i ponosit nakon neočekivanog trijumfa.

Tolikom energijom, dakle, kao da ga ni smrt ne bi zaustavila, kao što ga i nije zaustavila, jer iako danas više nema ni NK Zagreba, iako gotovo da nema ni tog stadiona, a sada, eto nema ni Cice Kranjčara, on je i dalje tamo, na stadionu, na šampionskoj klupi NK Zagreba, okreće se prema publici, stišće desnicu, s igračima trči do svlačionica, a onda štengama gore, do drugog kata i kancelarija, na zasluženu okrjepu, i u vječnu legendu.

Smrt mu je sada možda zabila gol, možda djeluje kao da je utakmica konačno izgubljena, no do kraja dvoboja ostalo je dovoljno vremena, a u srazu smrti i Cice, posve je jasno tko na kraju mora kapitulirati, jer likove poput njega obična smrt, što i ona zna, ne može zaustaviti. Ako ne vjerujete, odite u Kranjčevićevu i provjerite: sasvim je sigurno da je tamo, i da postavlja svoj 3-4-1-2.

Nogomet kakav ga je jedino zanimao

I kao što je Scorsese balavcima htio pokazati kako izgleda film kad u njemu ima filma, pa neka sve ide kvragu, ako ga ne razumiju – “počinješ shvaćati da ne govoriš istim jezikom” – tako je i Cico 2016. godine, u posljednjem, najmanje uspješnom mandatu na klupi Dinama, valjda naumio pokazati kako izgleda nogomet, kada se igra nogomet. Njegova nogometna vizura nije bila sustav, već pojedinac; inspiracija, a ne špranca; genij, a ne taktika.

Nogomet, ukratko, u kakvom bi najbolji bio on sam, inspirirani genij i snažan pojedinac, kojem katkad otimamo pojedinačno kako bismo ga lakše razumjeli i utopili u kolektivno, pa ga etiketiramo i opisujemo kao dio zaboravljenog purgerskog građanstva, dio čuvene Dinamove generacije, dio potisnute gradske gospoštine.

Možda, no još važnije od toga, on je bio Cico. Zajeban i nesavršen, drčan i odan, pa je i na klupi Dinama 2016. težio nogometu kakav je kao wunderkind 1966. igrao na Ferenščici. U vremenu kojim vladaju sustav i taktika, ideologija i statistika, htio je da se naprosto lijepo špana, bez puno kalkuliranja, poput sporog mafijaškog epa u doba Marvela. Takav ga je nogomet jedino zanimao i takav je nogomet jedino igrao. “Ne zanima me sustav, hoću da igraju najbolji”, izjavio je jednom.

No, u jednom trenu, kažu stari majstori, a stari majstori ovakve stvari veoma dobro znaju, u tišini radione počinješ opažati kako, loptu po loptu, pas po pas, nešto ne štima, nešto malo zapinje, tvoj je nogomet i dalje dobar, ali to nije nogomet na koji ljudi danas pomisle, kad pomisle na nogomet, i polako postaješ svjestan one mudre rečenice, o istom jeziku i razgovaranju…

***

Zadaća Nike Kranjčara bila je znatno delikatnija od zadaće očeve; Nikine majstorske ruke bile su naborane prije nego su do kraja narasle. Nije se tu radilo samo o bremenu obiteljskog imena, o tome da smo na poniznog dječaka projicirali ono što više ne možemo imati, iako je i toga naravno bilo, pa se naveliko divanilo o probuđenoj purgerštini, Cicinoj genetici i čuvenoj generaciji.

Iako je postao najmlađi kapetan u povijesti Dinama, već kao 17-godišnjak Niko Kranjčar bio je star igrač, točnije starinski igrač, a najtočnije, starmal igrač. Za neke stvaraoce, čim ih prvi put vidimo, znamo da predstavljaju novu i još nedefiniranu silu, nesvakidašnji spoj dotad nespojivih vještina, znanja i tendencija, toliko opojnih, da bi mogli oblikovati vrijeme koje nam predstoji.

Niku se moglo skautirati s Mjeseca

Za Niku se predmnijevalo suprotno, jednako impresivno: da gledamo nešto već viđeno, ali viđeno veoma davno, na prašnjavim kazetama i po roditeljskim sjećanjima, drevnu vrlinu pomalo zaboravljenu, duh uličnog mahera kakvih više nema, konsolidiran u tijelu nasmijanog tinejdžera.

Poput vremenskog putnika, Niko Kranjčar bio je uljudni kavalir u birtiji grubijana, daroviti šnajder u ulici konfekcija, svirač jazza u doba punka ili vizionarski kinematograf okružen običnim snimateljima, i nisi se mogao oteti dojmu da nogometni jezik kojim se Niko služi predstavlja jezik kojom se malo tko još služi. Ako se Cicu moglo skautirati s balkona, Niku se, uvjeren sam, moglo s Mjeseca ili Marsa – toliko je odudarao od vršnjaka i trendova.

Vjekoslav Skledar

Dobar dio mog razreda u prvoj godini Mioca bio je s Jordanovca, oko Dobrog dola, na kojem je odrastao i Niko. Glasine o njegovom umijeću širile su se valjda još od vrtića, a kada smo došli u srednju školu, dečki s Jordanovca pričali su, redom, o tri važne stvari: o Niki, o Niki i o Niki. Lagalo se bjesomučno, onako, kako lagati samo dječaci u pubertetu znaju, i nije bilo nikog tko nije tvrdio da mu je jednom progurao loptu kroz noge, ili mu je uspio zaustaviti dribling, ili mu je obranio penal, i čitave su se karijere izgradile na tim slatkim lažima koje nitko nije uzimao za ozbiljno.

Rođen u rascjepu dvije........

© Telegram


Get it on Google Play