We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Bio je panker u dedinoj pidžami, onda je napravio najtiražnije novine pa najčitaniji web. Sada odlazi iz medija

3 1 48
05.12.2020

U proljeće 2001. počeo je štrajk holivudskih scenarista, no cehovski predstavnici filmskih i televizijskih pisaca malo su se preračunali. Krajem osamdesetih godina sličan prosvjed zamalo je upropastio vlasnike TV kuća, pa su ovog puta u ladicama imali spreman odgovor: novu pošast, reality TV, format s bitno umanjenim potrebama za uslugama scenarista.

Nije reality izumljen tog ljeta, niti je prijetnja štrajkom jedini uzrok njegove eksplozije, no starješine tradicionalnog produkcijskog biznisa u njemu su vidjeli krasnu priliku da osvježe program, uštede sredstva, zaobiđu cehove i ubace se u zahuktali internet zeitgeist: emitiramo sve, uvijek i stalno.

Priliku realityja prepoznao je i Boris Trupčević. Iznimno mlad, s 26 godina, krajem 2002. postavljen je za glavnog urednika časopisa Story. Bio je neposredan i našpanan, kažu suradnici iz tog mandata, s vječnom cigaretom u ustima, otvoren za razgovor i odsudno ambiciozan, no prema kolegama iz redakcije uglavnom smjeran.

Svoj nišan i maniju češće je usmjeravao negdje drugdje – prema gore, prema nomenklaturi koja je u tom trenutku posjedovala neku vrstu utjecaja ili moći kakvu on nije, što će ga kasnije dovesti u bezbrojna nadmetanja s predstavnicima raznih institucija, konkurentskih izdanja, formalne vlasti i tech giganta.

Ranih godina prošlog decenija stvaralačku energiju iskazivao je kroz razne, produktivne i manje produktivne opsesije. Zatvarao bi se ured, recimo, i satima gledao prve domaće sapunice i međunarodne reality formate, a kad se ukazala prilika da Story, tad u nakladi finske Sanoma grupe, koproducentski sudjeluje u reality projektu NoveTV, iskoristio ju je rukama i nogama.

Story SuperNova postao je prvi hrvatski reality show, komercijalno uspješan i masovno gledan, a Trupčevićev Story nizao je krajnje ozbiljne naklade. Umjesto da prati postojeću scenu i kaska za etabliranom konkurencijom, Story je najednom stvarao vlastitu. Dok su ostali zazirali od realityja i tretirali ga kao problematični šund, Boris Trupčević odmah ga je prigrlio – baš zato, jer ostali nisu.

Ne posljednji put u karijeri, mladi urednik opazio je kulturološko-tehnološku inovaciju, establišmentu ne baš do kraja jasnu, zajašio je dok se drugi još nisu snašli i maksimalno agresivno eksploatirao je za interese svog medija. Na tom valu u džep će uskoro, kao glavni urednik, spremiti prvi važniji skalp.

Jednog tjedna, nakon temeljitog redizajna časopisa i lansiranja Story SuperNove, za rukom mu je pošlo nemoguće: u broju prodanih primjeraka prestigao je dotad nedostižnu Gloriju, pa je na naslovnicu idućeg broja odmah uvalio drsku egidu “najprodavaniji hrvatski tjednik”.

“Ne samo da sam to objavio”, kaže Trupčević, “nego smo poslali i telegrame svim partnerima. Da se pohvalimo. A u ono vrijeme, telegram si dobio samo ako ti je netko umro. Ljudi su ih otvarali sa strepnjom. Nije se baš svima svidjelo. Na taj detalj nismo mislili, samo smo htjeli da kanal naše obznane bude drugačiji”.

Za takva konkurentska zadirkivanja, Trupčeviću omiljena – mnogo godina kasnije dao je tiskati oglas sa slikom djeteta koje se igra s kockicama, da se naruga digitalnim pokušajima mene i mojih tadašnjih kolega iz Jutarnjeg – hrvatsko tržište često ne iskazuje prijemčivost. Uredništvo Glorije reagiralo je opširnim demantijem, osporavajući njegove navode…

Prošlog tjedna 44-godišnji Boris Trupčević objavio je povlačenje iz austrijske Styria grupe i napuštanje medijske industrije u kojoj djeluje od srednje škole. Kao glavni urednik i kasnije direktor, 24sata vodio je petnaest godina, od studenoga 2005. do studenoga ove godine, a u tom razdoblju postali su najprodavaniji dnevni list u zemlji, najčitaniji web portal i dobitnici preko stotinu međunarodnih nagrada za marketinške projekte, YouTube produkcije i digitalne inovacije.

Deset godina bio je na čelu Udruge novinskih izdavača, a šest godina sjedio je u europskom Odboru direktora u International News Media Association.

Nakon objave primio je, kaže, stotine poruka i pitanja, čuo još toliko tračeva i nagađanja o razlozima odlaska, pa i interpretacija da ne odlazi svojom voljom, što odlučno odbacuje. “O ovome razmišljam već neko vrijeme. Svašta se nakupilo. Planirao sam odlazak u proljeće, no onda je došla korona, pa nije baš bilo zgodno”. Postat će, objavio je, globalni šef Forea, uspješnog švedskog startupa specijaliziranog za beauty gadgete, a prije finalne odluke dvaput je padobranom skočio iz aviona kako bi razbistrio misli.

Foreo je dosad plasirao 36 milijuna uređaja, prisutan je u svjetskim lancima dućana kao što su Sephora, H&M, Macy’s i Neiman Marcus, ima preko milijun aktivnih korisnika. U nedavnom tekstu američki Bloomberg procijenio ga je na najmanje milijardu dolara vrijednosti, uz optimistične najave budućeg rasta.

Trupčevićeva objava odlaska iz 24sata mnoge je iznenadila: bio je jedan od ključnih medijskih aktera, predvodnik inovacija i sudionik polemika; specijalist za preokrete, u dva je lista utrostručio tiraže, pa i više od toga; Sanaderu je slučajno dao ideju za pokušaj stranačkog puča; jednoj TV produkciji maznuo je ime fiktivnog tabloida, pa godinama, sve do ovog intervjua, tvrdio da nije; protiv Zorana Milanovića naručio je reklamnu kampanju, i tako dalje. Bio je, ukratko, nezaobilazni stup jedne žive i kaotične scene.

***

Rođen u lipnju 1976., svoje prve novine Boris Trupčević zvani Trupac plasirao je po hodnicima osnovne škole u Velikoj Gorici. Napravljene na malenom A6 formatu, imale su četiri stranice, skromnu tiražu od jednog primjerka i sadržaj koncipiran tako da osigura istaknutu popularnost u ključnim đačkim strukturama.

“Imale su porno stranicu”, kaže Trupčević, “koja je bila krajnje eksplicitna. Prapočeci toga su prije osnovne škole, kada sam kao klinac, ne znam iz kojeg razloga, iz Starta izrezivao gole ženske. Još luđe, to je mojim roditeljima bilo OK. Volio sam tiskovine, posebno revije i Večernjak subotom”.

Inspiriran Startom, u nižim razredima osnovne škole bacio se na taj prvi izdavački pothvat. Neobičnom podudarnošću kakvima povijest obiluje, uspjeh Trupčevićevih prvih novina satkan je od elemenata Trupčevićevih najuspješnijih novina: efikasan format i prepoznavanje stvarnih, a ne deklariranih interesa čitalačkog auditorija, u ovom slučaju dječaka.

“Imao sam UNIS-ovu bijelu pisaću mašinu na kojoj sam volio krckati i kucati. Napravio sam te novine na mikro, mikro formatu. Imale su, naravno, svoje zaglavlje, u njima su pisale neke vijesti, i ja sam to dilao po školi. Jedan primjerak koji je išao od ruke do ruke. Svima su bile jako zabavne”.

Naredni susret sa životnim pozivom sudba je zakazala za drugi ili treći razred srednje škole, zagrebačkog MIOC-a. Osobne interese značajno je obogatio: slušao je punk, nosio vrlo dugu kosu, kasnije i pankersku irokezicu, šetao po gradskim parkovima i kušao jeftino vino, a umjesto na udžbenike, usmjerio se na društveni angažman, konkretno anarhizam.

“Negdje sam bio načuo da postoji skupina anarhista u Tkalčićevoj. Počeo sam dolaziti na sastanke u te sobičke. To se zvalo ZAPO, Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija. Naumili smo ostvariti međunarodne suradnje, pa smo slali pisma raznim pokretima, da bismo se učlanili u internacionalu, povezali, što već. Počeli smo dobivati odbijenice. Nekima je bilo neprihvatljivo da u nazivu imamo pacifizam, jer nisu baš svi za mirno ostvarenje ciljeva revolucije, a svima je bilo neprihvatljivo što smo mi u nazivu, glupani, stavili – organizacija! Ne može biti anarhija i organizacija”.

Planirana revolucija uvjerenih anarhista iz Tkalčićeve 38 nije se ostvarila, no preko njih, tinejdžerski Trupčević ostvario je nešto drugo: kontakte s ljudima iz časopisa Arkzin, glasila takozvane Antiratne kampanje. Osnovana u srpnju 1991., Antiratna kampanja bila je organizacija aktivista i inicijativa, preteča mnogih nevladinih udruga, usmjerena na ljudska prava u ratna vremena.

U redakciji Arkzina prvo su mu povjeravali zadatke manjeg stupnja zahtjevnosti. “Pokojna Tanja Tagirov uvijek me zvala ‘mali’ i rekla bi mi, ‘mali, ajd po pivu'”. Da su mu redakcijske ambicije ipak bile nešto veće, na prvu se možda i ne bi moglo zaključiti: po centru grada hodao je u avijatičarskoj kapi, martensicama i gornjem dijelu starinske dedine pidžame. “Imao sam prilično osebujan stil odijevanja,” kaže.

“Mic po mic, upoznao sam se s tim ljudima, pa sam tu i tamo nešto napisao. To je bio jedan, baš ono, za mene tada, izuzetno zanimljiv milje ljudi od kojih sam puno naučio. Stalni inventar redakcije i ljudi koji su se tu okupljali, Boris Rašeta s kojim ću kasnije surađivati u 24sata, Tanja Tagirov koja je radila crnu kroniku u Večernjaku, filozof Boris Buden i mnogi drugi… Skupina entuzijasta i luđaka koji su balavcu od 16 godina dali da piše nadrkanu kolumnu protiv svega i svih”.

Šesnaestogodišnji balavac Boris Trupčević imao je problem: kad su mu dali da piše kolumnu, nije imao pojma što je to točno. “Tanja me pitala pred svima, ‘mali, a znaš li ti uopće što je kolumna?’. Bubnuo sam: pa nemam pojma, feljton u nastavcima! Svi su, naravno, popadali od smijeha”.

U Arkzinu će se zadržati neočekivano dugo, pet-šest godina, tijekom kojih je puno naučio, a još se bolje zabavljao. “U jednom trenutku to je bila solidna konkurencija Feralu, ali nikad nije postao tako velik. Mislim da neka kritična masa ljudi tamo nije bila za komercijalizaciju, izlazak u nekakav polu-mainstream. No, imao je utjecaj na određene krugove, država ga je pomno pratila u to Tuđmanovo doba”.

Strukturalni problemi i depresija drugog mandata Franje Tuđmana izmiješat će se s privatnim dvojbama i anksioznostima mladog Trupčevića.

Gimnaziju je odavno završio – na oproštaju u četvrtom razredu pripremio je druge samostalne novine, prepune zezancije na račun profesora – što je značilo da valja razmatrati teška pitanja: čime se točno baviti, u što krenuti, do kad gurati pozu anarho-pankera i klinca iz Arkzina, za gimnazijalca prikladnu i poželjnu, no dugoročno vjerojatno neodrživu?

Pokušao je upisati novinarski faks, no ocjene nisu bile briljantne, kao ni prijemni ispit. “Jedino na čemu sam prošao jako dobro bilo je usmeno ispitivanje. Uporno su ispitivali zašto su TV dnevnici u zemljama bivše Jugoslavije tijekom rata trajali sat i pol vremena. Hoću iz kože iskočiti, jer odgovor na ovo znam. Ostali nešto drljaju i muljaju, pokušavaju, a ja ispalim: pa propaganda, naravno! ‘Tako je, kolega’, rekli su mi”.

No, taj odgovor, ni pozitivno ocijenjen prijemni esej u kojem je žestoko napao Papu Ivana Pavla II. zbog korištenja skupocjenog i blindiranog Papamobila, umjesto da, poput Isusa, hoda među ljudima (“Mislim da je ispitivač bio Dejan Jović, to mu se dopalo”), nisu mu pomogli. Bio je, kaže, daleko ispod crte. “Nisam bio ni blizu”.

Živio je s roditeljima, a od raznog pisanja mogao je privrijediti za osnovno poput cuge s prijateljima. Umjesto eventualnog uzmaka od bunta i prevrata, odabrao je, kao i u kasnijoj profesionalnoj karijeri, manje očekivan potez – dodavanje gasa. U to vrijeme, osim novinarstvom, bavio se organiziranjem turneja za njemačke punk bendove, a kad su ga dečki nakon druge turneje pozvali da s njima ode nazad do Njemačke, oduševljeno je prihvatio.

“Uzeo sam mapu i pogledao gdje je to njihovo selo pored Kölna, i gdje je uopće taj Köln”. Zaključio........

© Telegram


Get it on Google Play