Moja privatna povijest građanskog otpora kratka je da ne može kraća biti. Njezino prvo poglavlje seže u kasno ljeto 1982. nakon masakra palestinskih civila u izbjegličkim logorima u Sabri i Šatili u južnom Bejrutu. Odlukom odgovornih drugova, splitski srednjoškolci i strani studenti, pretežno iz arapskih zemalja, okupili su se na Prokurativama gdje su – odnosno gdje smo – odslušali nekoliko borbenih govora.

Vrhunac toga jutra solidarnosti i odlučnosti označio je narodni heroj Ante Kronja Čenčo koji je bez kolebanja identificirao najodgovornijeg za masakr, generala Ariela Sharona, i pozvao nas “da s ovega mista rečemo odlučno ne generalu Šaranu!”. Do toga trenutka decentan skup koji se odvijao po provjerenom scenariju – govornik kaže nešto dirljivo ili prijeteće, a mi mu odu...