Čovjek uči dok je živ. Pa i žena. Recimo, ja sam u zadnjih mjesec dana značajno napredovala u savladavanju kompleksne materije vezane uz funkcioniranje, rukovanje i dublje razumijevanje peglanja uz pomoć takozvane parne postaje.
Naučila sam i da kupnja jedne inovativne naprave često vodi i do nabavke druge inovativne naprave, što u konačnici poskupljuje, premda olakšava, trivijalni život silom domaćice. Isto tako, sve u proteklih mjesec dana, naučila sam da je izrazito pogibeljno vlastoručno pomicanje veš-mašine u svrhu brisanja prašine iza iste.
Mislim, puno je praktičnije pričekati da se veš-mašina sama došeta do tuš-kabine ili do vrata kupatila, jer u prirodi je veš-mašine da šeta, ničim osim centrifugalnim silama izazvana, pa onda, dok ona ne gleda, prišuljati joj se iza leđa i pobrisati pahuljice koje su se iza nje nakupile.
Istina, najpametnije je uopće ne obadavati prašinu na mjestima koja se ne vide, a one koji s povećalom šetaju po mojoj kući – recimo, inspektorica Majka – animirati da sami uklone tragove šporkice na rizičnim mjestima. Dakle, šta...
Prvo postaja, odnosno stanica. To se, majkemi mile, pokazalo kao pun pogodak. Em je ta pegla neusporedivo laganija u ruci iz prostog razloga što spremište vode nije u onome ručnom dijelu, nego u vodospremi u postolju strojčeka.
Drugo, kad je u čvrstoj muškoj ruci Zakonitoga konačno para počela dolaziti u tabanicu pegle, ta para pod velikim pritiskom probija do poda, čovječe. Pegla na četiri dijela presavijeni lancun, pegla čipku na intimelama u jednom laufu, pegla konja za peglanje, pegla sve dolje do parketa, oltugeder... Divota! Peglaš jedno, pamtiš četiri!
Zajeb, međutim, nastaje kod peglanja košulja. Naime, peglanje rukava s otim parnim monstrumom na momente je Sizifov posao – ispeglaš jednu stranu, a donja strana se upegla kako je nju volja te faldice oko manžeta totalno ispadnu bezveze... Iskreno, pojma nemam tko je i zašto uveo standard da košulje imaju dvije, tri pjetice na orukavlju. Čemu to služi? Da živcira silom peglačice...
– Pa šta ima veze? – kaže Zakoniti. – Ne‘š ti... Vrlo važno šta su nabori naborani. I tako se ne vide ispod džempera.
Naravno da je u pravu Zakoniti. Zašto bi baš on od svih muževa na Balkanu jedini imao besprijekorno ispeglane rukave? Nema razloga. Osim što je mene uhvatila peglačka opsesija. Otkrila sam da postoji i daska za peglanje rukava! Konjić!
Kojeg sam – điha, điha – odmah naručila. I koji je momentalno stigao i plaćen pouzećem u kovanicama! Cijena – čisti euro sitniš. Pazi, uzjašiš konjića na konja za peglanje, ko mladunče, uvučeš konjića u rukav, uštekaš parnjaču i – vozi, Miško!
Nije da se hvalim, ali do dolaska najviše gošće, Kraljice Majke pred Božić, roba je bila ispeglana i složena u ormaru ko u biblioteci. Razvrstana po abecedi, po tematici i po porijeklu nositelja. Z kao Zakoniti, J kao Ja!
E, onda sam prionula dubinskom čišćenju kupatila koristeći sav asortiman sredstava za protiv kamenca, za protiv gljivica, protiv mikroba, protiv naslaga sapuna, za blistav sjaj ogledala, za glancanje zidnih, za šminkanje podnih pločica, za ubijanje žućkastih naslaga na samom dnu školjke, za dezinficiranje i dezodoriranje...
Kombinacija je bila opojna te sam čitav dan bila nagongana i smijuljila se sebi u bradu. Kasnije mi više nije bilo do smijeha.
Mislim, nisam znala da je makinja za robu tako teška... No drogirana nisam ni osjetila da mi je, kad sam je junački povukla od zida, neki mišić za kojeg nisam ni znala da postoji, učinio škerac! Tako sam, nesvjesna ozljede, ko Nikolaj Pešalov, trzala makinju zgrčke i raznoške, sve dok je nisam izvukla. Čovječe... Otkud ukosnice iza mašine?
Otkud gumice za kosu? Kad sam ja imala kosu koja se dala vezati u rep? U prošlom mileniju... Puna sebe, sve sam ja to očistila, vratila makinju na mjesto, još se smijuljeći ko lud na brašno... Pa sam slikala kupatilo, da mogu praunucima pokazati kako sam jednom imala blistavo kupatilo...
Eto, šta misli ta makinja, šta se sama ne miče...
Onda sam zalegla na trosjed. I zaspala, a iz tjemena su mi se isparavali Domestos, Sanitar, Ajax, KH-7, udruženi s neizostavnim Mr Muscolom. Onda je Zakoniti banuo na vrata, u šoku što mene zatiče u dubokom snu u dnevnom boravku.
– Da ti nije šta? – zabrinuto me upitao.
– Neeee – jedva sam progovorila i skočila da ću ustati. Međutim, nije lako ustati...
– Bogati, šta ti je? – ponovio je on kad me je vidio u položaju za koji sam ja mislila da je uspravan. – Sva si nakrivo.
Mislim, ajde šta sam nakrivo, to i nije neki problem, sve su Picassove žene bile nakrivo, ali brate mili, ta krivoća i boli. On me je gledao...
Kome smeta prašina iza makinje, pitao me Zakoniti. Nisam ništa rekla. Samo sam eksala još jednu čašu crnoga.
– Jutros si bila normalna – konstatirao je. – A nu te sad! Smotala se ko integral... Šta si radila?
– Vozala veš-mašinu po kući! – promucala sam.
– Vozala?! – digao je obrve. – Na čemu?
– Na čemu? – zakukala sam. – Na ruke!
– A lude žene! – kazao je sućutno kao što znaju biti sućutni muškarci koji vuku porijeklo iz brdsko-planinskih krajeva. Ja sam pokunjeno mučala.
Onda je on otišao oprati ruke. Tad sam iz zone kupatila čula udivljene zvuke. "Asti, asti", samo je ponavljao. "Astigoga, šta blješti", prisnažio je. A meni je s jedne strane bilo pravo drago, a s druge... S druge bolno. U zoni križa.
– Ni najstariji Splićani ne pamte da su vidjeli ovako blistavo kupatilo – kazao je. – Prosto mi žao popišati se!
– Aj, ne zajebaji – samo sam rekla, a došlo mi je da se nagucam Kokolina ne bi li mi se vratilo cvjetno raspoloženje...
– Pa šta si makinju dirala? To mi nije jasno – upitao je.
– Pa da obrišem prašinu iza nje! Eto zašto! – rekla sam i umjesto Kokolina popila čašu vina.
– Pa ženo božja – kazao je on. – Kome smeta prašina iza makinje?
Nisam ništa rekla. Samo sam eksala još jednu čašu crnoga. Efekat je bio još bolji nego od Domestosa i Mr Muscola!
Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.