Ruski ili naprosto slobodan? |
Postoji jedna zgodna, lijena i nadasve komforna riječ koja danas rješava sve dileme, zamjenjuje argumente i štedi vrijeme: “ruski”. Ruski čovjek, ruski igrač, ruski narativ, ruski interes. Izgovoriš to i možeš mirno zatvoriti bilježnicu, ugasiti mozak i otići na kavu. Ne moraš više slušati što je tko rekao, ne moraš vagati rečenice, ne moraš razlikovati cinizam od strategije, ni provokaciju od lojalnosti. Dovoljno je da je netko rekao nešto što ne zvuči kao bruxelleski brief od petnaest točaka, i stvar je jasna: Moskva. A Moskva, kao što znamo, danas služi kao univerzalni izgovor za intelektualnu lijenost Zapada.
U tom ključu čita se i ova priča o hrvatskom predsjedniku, kojoj je glavni dokazni materijal to što ga je, zamislite skandal, pohvalio ruski ministar vanjskih poslova. Kao da je pohvala stranca zakonski dokaz suradnje, kao da je citiranje tuđe rečenice potpisivanje ugovora, kao da međunarodna politika funkcionira po logici osnovnoškolskog dvorišta: ako te pohvali krivi, i ti si kriv. U toj logici nema mjesta za realpolitiku, nema mjesta za ironiju, nema mjesta za činjenicu da velike sile vrlo često javno hvale upravo one koji im nisu lojalni, ali su im korisni u razbijanju monotonije protivničkog zbora. Jer u diplomaciji, za razliku od tabloidne redakcije, kompliment nije moralna kategorija nego alat.
Zoran Milanović u toj priči nije ni prorok ni izdajnik, nego nešto puno opasnije za kolektivnu disciplinu: čovjek koji govori bez autoriziranog rječnika. On ne čita rečenice s kartice, ne oblači misli u bruxellesku ambalažu i ne pretvara rat u moralni Instagram filter. Govori kao netko tko je svjestan da male........