U zemlji koja je ustavno sastavljena od tri naroda, dva entiteta i deset kantona, politički komentari koji govore o “nefunkcioniranju većine” zvuče pomalo kao žaljenje što trokut nema četiri strane. Tekst o smjeni Dragana Miokovića i “fluidnim odnosima” između Trojke i HDZ-a zapravo je samo još jedan primjer dubljeg problema: dijela bošnjačkog političkog i medijskog prostora koji nikada nije do kraja prihvatio kakva je Bosna i Hercegovina ustavno zamišljena.

Autor teksta polazi od pretpostavke da u Federaciji postoji neka prirodna parlamentarna većina koja bi trebala stabilno funkcionirati, a da je njezin izostanak dokaz političke krize. No upravo je suprotno. Daytonski ustav je konstruiran tako da klasična većina ne može dominirati, nego da odluke nastaju kroz stalne pregovore i međusobne blokade. U takvom sustavu većina nije trajno stanje nego privremeni dogovor između političkih predstavnika različitih naroda i razina vlasti.

Problem nastaje kada se taj sustav promatra kroz prizmu jednonacionalne parlamentarne logike. U toj interpretaciji svaka blokada izgleda kao kvar, a svako neslaganje kao destabilizacija. Međutim, mehanizmi poput Doma naroda, entitetskog glasanja ili instituta vitalnog nacionalnog interesa upravo su ugrađeni da spriječe dominaciju jedne političke većine nad drugima. To nije slabost sustava nego njegov temeljni princip.

Zato tekst koji govori o “nefunkcioniranju većine” zapravo otkriva nešto drugo: trajno nezadovoljstvo dijela bošnjačkog političkog prostora činjenicom da Bosna i Hercegovina nije klasična građanska država u kojoj jedna politička većina može provoditi program bez pristanka drugih. Umjesto prihvaćanja daytonske realnosti, često se pokušava dokazati da je sustav u krizi kad god on funkcionira upravo onako kako je zamišljen – kroz pregovore, blokade i kompromis.

U tom smislu smjena jednog parlamentarnog dužnosnika nije nikakav dokaz raspada vlasti, nego normalna epizoda u političkom sustavu koji nikada nije bio zamišljen kao stabilna ideološka koalicija. U Bosni i Hercegovini vlast nije matematička većina nego stalni proces balansiranja između različitih političkih i nacionalnih interesa.

Zato ovakvi tekstovi često više govore o očekivanjima autora nego o stvarnosti političkog sustava. Oni otkrivaju upornu želju da se Bosna i Hercegovina interpretira kao država koja bi trebala funkcionirati po modelu zapadnih parlamentarnih demokracija, iako je njezin ustav namjerno oblikovan drugačije – kao mehanizam ravnoteže između naroda, a ne kao alat jedne političke većine.

Sve dok se ta razlika ne prihvati, politički komentari o “krizi većine” ponavljat će se poput refrena. I svaki put će promašiti istu stvar: Bosna i Hercegovina nije država koja ne funkcionira zbog nedostatka većine. Ona je država koja je konstruirana upravo tako da većina nikada ne može vladati sama.

U cijeloj raspravi o “većinama” i “koalicijama” zapravo se stalno preskače najvažnija činjenica: u Bosni i Hercegovini ne postoje programske koalicije. Ne zato što političari to ne žele, nego zato što ih sadašnji ustavni poredak jednostavno ne može proizvesti. Sustav je konstruiran kao ravnoteža između naroda i teritorija, s mehanizmima veta, domovima naroda i entitetskim glasanjima koji onemogućuju da jedna politička većina formira stabilnu vladu na temelju ideologije ili programa. Dok god je država ovako uređena, vlast će uvijek biti rezultat privremenih političkih sporazuma, a ne programskih blokova kakvi postoje u klasičnim parlamentarnim demokracijama. Ako netko zaista želi programsku većinu na razini države, tada mora prihvatiti drukčiju ustavnu arhitekturu: jednostavan model triju građanskih republika koje same biraju vlast, dok se na državnoj razini formira jedna građanska, programska vlada. U protivnom, sve priče o “koalicijama” ostat će samo retorička figura u zemlji čiji ustav nikada nije bio zamišljen da proizvodi takve političke strukture.

Građanska država bez pristanka naroda ne postoji

U raspravama o “građanskoj Bosni i Hercegovini” često se preskače jedna elementarna politička činjenica: građanski model ne može nastati oduzimanjem političkih prava narodima koji su ustavno priznati. Upravo tu nastaje temeljni paradoks bošnjačke političke strategije posljednjih godina. Ideja da će se slabljenjem ustavnih mehanizama Hrvata i Srba – bilo kroz preglasavanje, bilo kroz relativiziranje njihovih političkih predstavništava – ojačati građanska država, zapravo proizvodi suprotan efekt.

Bosna i Hercegovina je nastala kao kompromis između tri političke zajednice koje su se nakon rata morale ponovno naći u istoj državi. Daytonski ustav nije slučajno izgrađen oko principa ravnoteže i zaštite kolektivnih prava. On nije idealan, ali je napravljen s jasnom logikom: nitko ne može dominirati nad drugima. Svaki pokušaj da se taj balans zaobiđe, čak i kada se opravdava “građanskim principom”, ne vodi prema stabilnijoj državi nego prema još dubljem nepovjerenju.

Upravo zato politika koja pokušava marginalizirati politička prava Hrvata ili Srba ne jača građanski koncept Bosne i Hercegovine. Naprotiv, ona ga kompromitira. Građanska država ne može nastati kao projekt jedne većine protiv druge dvije političke zajednice. Ona može nastati samo kao dobrovoljan politički sporazum svih, u kojem nitko ne osjeća da gubi pravo na političko predstavljanje ili zaštitu vlastitog identiteta.

Ako se taj princip zanemari, posljedice su predvidljive. Umjesto jačanja zajedničke države, raste logika blokade, nepovjerenja i teritorijalnog razdvajanja. Svaki pokušaj centralizacije bez političkog konsenzusa samo produbljuje osjećaj da je država projekt jedne političke većine, a ne zajednički okvir tri naroda.

Zato je pogrešno vjerovati da će se Bosna i Hercegovina stabilizirati smanjivanjem političkih prava njezinih konstitutivnih naroda. Takva politika ne vodi prema građanskoj državi nego prema postupnom raspadu političkog povjerenja na kojem jedino može opstati.

Politički islam i ustavni poredak: zašto nastaje sukob

U raspravama o političkom islamu u Bosni i Hercegovini često se iznose tvrdnje da bi stranke koje se oslanjaju na takvu ideologiju trebalo zabraniti. Razlog koji se pritom navodi nije religija kao takva, nego politički koncept koji stoji iza određenih interpretacija političkog islama. Kritičari tvrde da je taj koncept u dubokom sukobu s ustavnom arhitekturom Bosne i Hercegovine, koja počiva na ravnoteži između tri konstitutivna naroda i mehanizmima zaštite kolektivnih prava.

Daytonski ustav je izgrađen na ideji da nijedna politička većina ne može dominirati nad drugima. Sustav veta, domova naroda i entitetskog glasanja upravo služi tome da spriječi trajno preglasavanje. Logika političkog islama, kako je interpretiraju njegovi kritičari, često polazi od drugačijeg političkog modela: države u kojoj većinska zajednica ima presudnu političku težinu i u kojoj se legitimnost vlasti temelji na brojnosti i ideološkom identitetu većine.

U takvom okviru nastaje temeljni sukob. Ako se politički projekt zasniva na ideji da većina treba imati odlučujuću kontrolu nad državom, onda je to u suprotnosti s daytonskim principom ravnoteže između konstitutivnih naroda. Kritičari smatraju da takva logika neizbježno vodi prema pokušajima stalnog političkog preglasavanja, čime se potkopava mehanizam koji je zamišljen da osigura stabilnost nakon rata.

S druge strane, pravni standardi u demokratskim državama vrlo su restriktivni kada je riječ o zabrani političkih stranaka. Stranke se u pravilu mogu zabraniti samo ako izravno djeluju protiv ustavnog poretka kroz nasilje ili rušenje demokratskog sustava. Zbog toga se rasprava o političkom islamu u BiH najčešće vodi na političkoj i ideološkoj razini, a ne kroz formalne zahtjeve za zabranu stranaka.

Drugim riječima, ključni problem nije sama religija niti pravo političkih aktera da se pozivaju na vjerske vrijednosti. Sukob nastaje onda kada politički projekti pokušavaju redefinirati državu na način koji je nespojiv s postojećim ustavnim okvirom. U zemlji poput Bosne i Hercegovine, čiji je ustav izgrađen na ravnoteži između naroda, svaki model koji se temelji na trajnoj dominaciji jedne političke većine teško može funkcionirati bez ozbiljne političke krize.

Ako politička stranka u svom programu ili djelovanju polazi od stava:

“Moja vjera ili ideologija zabranjuje da teBE ILI TVOJ KOLEKTIV  smatram ravnopravnim ”

“Moja vjera ili ideologija zabranjuje da teBE ILI TVOJ KOLEKTIV  smatram ravnopravnim ”

onda ta stranka ulazi u izravan sukob s temeljnim načelima ustava i demokracije.

Demokratski poredak počiva na jednoj minimalnoj normi:svi građani su politički ravnopravni pred zakonom, bez obzira na vjeru, naciju ili identitet, grupe građana kojima se jamči ravnopravnost tu ravnopravnost moraju efekektivno ostvarivati, glasanjem i sudjelovanjem u vlasti.

Stranka koja otvoreno tvrdi da dio društva ne može biti ravnopravan jer pripada drugoj vjeri ili naciji zapravo ne zagovara politički pluralizam nego hijerarhijski poredak. Takav politički projekt ne pokušava sudjelovati u demokraciji nego je zamijeniti.

Zato u mnogim europskim državama postoji pravni princip da se političke organizacije mogu zabraniti ako:

negiraju jednakost građana

negiraju jednakost građana

zagovaraju diskriminaciju ili dominaciju jedne skupine nad drugom

zagovaraju diskriminaciju ili dominaciju jedne skupine nad drugom

Drugim riječima, Islam da, politički islam ne. Jer demokracija mora biti otvorena za različite ideje, ali ne može biti otvorena za ideje koje negiraju samu demokraciju.

© Poskok