Trideset i jedna godina od proglašenja Hrvatske Republike Herceg Bosne dobar je povod i dovoljan vremenski odmak da se s manje emocionalnog naboja i barem u jednom kraćem formatu pokuša prikazati povijesni kontekst njezina nastanka 28. kolovoza 1993. godine.

Piše: prof. dr Ivica Šarac*, za Hrvatski Medijski Servis

Poznato je da je Hrvatskoj Republici Herceg Bosni prethodila Hrvatska zajednica Herceg Bosna, ali je vjerojatno manje poznato da je poticaj za uspostavu Hrvatske Republike Herceg Bosne posredno dala međunarodna zajednica jednim mirovnim planom.

Odmah treba podsjetiti kako su međunarodni posrednici tijekom rata inicirali više mirovnih prijedloga kojima bi se zaustavili ratni sukobi u BiH među Srbima, Hrvatima i Muslimanima (od 1993. Bošnjacima) i pokušalo riješiti kompleksno pitanje (pre)ustroja BiH, no svi su, usput budi rečeno, odbačeni što voljom političkih predstavnika Srba, što političkih predstavnika Muslimana (Bošnjaka). Valja podsjetiti i na to da je svaki novi mirovni prijedlog međunarodne zajednice, polazeći od realnoga stanja na terenu, davao „sve više i političke i teritorijalne posebnosti trima konstitutivnim narodima“, očigledno smatrajući posve nerealnom uspostavu muslimansko-bošnjačke ili neke bosanske unitarne („građanske“) države u jednoj izrazito višenacionalnoj i međusobno sukobljenoj zajednici.

Nakon srpskog odbacivanja drugoga mirovnog plana međunarodne zajednice za BiH (Vance-Owenov plan) i nakon ostavke Cyrus Vancea u svibnju 1993., norveški diplomat Thorvald Stoltenberg i britanski diplomat David Owen 30. srpnja javnosti predstavljaju novi mirovni plan o uniji triju republika koji je službeno nosio naziv Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine.

Prema Owen-Stoltenbergovu mirovnom planu BiH je zamišljena kao konfederacija triju „konstitutivnih republika“, o čijem se unutarnjem teritorijalnom razgraničenju tek trebalo dogovoriti. U okolnostima u kojima je srpska strana vojno kontrolirala 70% prostora BiH, mirovni posrednici predvidjeli su za „Srpsku republiku“ 51%, za „Bosansku republiku“ 30%, a za „Hrvatsku republiku“ 16% teritorija Bosne i Hercegovine, dok su za Sarajevo i Mostar (3%) planirali poseban status (pod međunarodnim protektoratom).

U Ustavnom sporazumu o Uniji Republika BiH naznačeno je da će to biti unija iz koje „niti jedna konstitutivna Republika neće moći izaći bez prethodnog sporazuma svih Republika.“

Nakon srpskoga „referendumskog“ odbijanja Vance-Owenova plana, međunarodna je zajednica zapravo novim prijedlogom izišla u susret srpskim zahtjevima za priznanje srpske jedinice koja bi u (kon)federalno uređenoj BiH prostorno zauzimala oko polovice prostorno uvezanog teritorija.

Za hrvatsku stranu moglo se očekivati da će prihvatiti i taj plan jer je nudio mogućnost uspostave vlastite nacionalno-teritorijalne jedinice u BiH. Nastojeći pridobiti muslimansko-bošnjačku stranu da prihvati mirovni plan, sami su inicijatori........

© Poskok