Postoje fašizmi koji dolaze u čizmama i fašizmi koji dolaze nasmijani. Jedni viču, drugi objašnjavaju. Jedni traže poslušnost, drugi traže razumijevanje. I dok se povijest rado bavi prvima, ovi drugi prolaze ispod radara, jer izgledaju kao nužnost, kao jedini razumni odgovor na svijet koji je, navodno, poludio. U toj tišini, u tom racionalnom tonu, u tom uvjeravanju da „nema alternative“, smjestio se fašizam Bidenove ere – ne kao ideologija, nego kao administrativna sudbina.

Taj fašizam nije tražio da mu se plješće, nego da se s njim složiš. Nije prijetio logorima, nego kaosom ako ga se dovede u pitanje. Nije tražio odanost, nego zahvalnost. Govorio je jezikom civilizacije: vrijednosti, standardi, pravila, stabilnost. Sve ono čime se mali narodi najlakše discipliniraju, jer im se uvijek može reći da još nisu dorasli, da još moraju učiti, da još nisu položili ispit zrelosti. To je fašizam koji ne udara, nego čeka. I dok čeka,........

© Poskok