We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Kristalna noć bjelopoljskih Hrvata II dio

3 1 3
30.06.2020

I ove smo 2018. godine 30. lipnja imali prigodu u kasnim večernjim satima slušati pucanje i vatromet, doduše u odnosu na prijašnje godine veoma kratko. Čovjek se navikne na mnogo toga pa i na ovakve komedije. Doduše, iskreno rečeno, ne bih znao što se “slavi”, da se te iste večeri ne služi sveta Misa za 11 ubijenih Hrvata katolika.

Osim ovih 11 ubijenih te noći, narednih dana i mjeseci ubijeno je još 42 Hrvata, a 166 ih je odvedeno u mostarski logor i logor O.Š. “Bratstvo i jedinstvo” Potoci. Zbog ovakva “pucketanja” svima onima koji su te noći, 30. lipnja 1993., bili žrtve jednoga prevrata, osjećaj je veoma ružan. Unatoč novim ranama i poniženjima za žrtve, mislim da je gore onima koji su te noći činili zlo. Ne samo te noći, nego i svake noći, svakoga dana i na svim stranama, kad se god činilo zlo. Savjest se ne da ušutkati lažiranom povijesti, novcem ni ordenjem. Ja sam osobno u to vrijeme još uvijek bio đak, ali tijekom boravka u ovoj dolini suza naslušao sam se svjedočanstava mnogih patnika iz toga doba, patnika na svim stranama. Majki koje su ostale bez djece, ranjenih, prognanih…Osobno mislim ako se takvi dani i datumi trebaju spominjati, onda to trebaju biti dani sjećanja, molitve, osobne i nacionalne samokritičnosti. Ne samo na dan 30. lipnja, nego i 19. lipnja i ne znam kojega datuma, jer uvijek, koliko god neki datumi bili stvarno ili izmišljeno važni, to su dani u kojima su stradali mnogi nevini u našemu susjedstvu, mnogi koji nisu željeli rat.

Kada su 1943. godine tadašnji drugovi obnovili državnost BiH, antologijski, povijesni zaključak je glasio: “BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego srpska i muslimanska i hrvatska.” Danas pravi odgovor na pitanje čija je BiH glasi: ničija! Ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska. Ona će biti tuđa što je i bila u posljednjih 500 godina. Stoga nema razloga nitko, ama baš nitko slaviti. Pogledajte prazna i poluprazna sela diljem BiH, odnos rođenih i umrlih, ekonomiju, kriminal, drogu, kladionice, korupciju. Svi smo mi ovdje gubitnici, ne samo zbog krvave prošlosti, nego zbog toga (to je naša najveća tragedija) što ni na jednoj strani ne postoji političar, lider, vizionar s iskrenom željom za bolje sutra. Upravo sadašnjim strukturama trebaju ovakvi vatrometi, slavlja da bi sačuvali svoje brloge. Jasno mi je da se povijest mora izučavati jer je, kako vele stari Latini, povijest učiteljica života! Prekapanje po nedavnoj prošlosti, pogotovo ono jednostrano, ne vodi ničemu. Svi želimo pravdu, bez pravde se ne može graditi budućnost, a bez istine nema pravde.

Osim borbe za ovozemaljskom domovinom ne smijemo zaboraviti da težimo za onom nebeskom. Kako nas i uči sveti Pavao: “Domovina naša je na nebesima…” U ime toga neba i domovine nebeske trebamo se truditi učiniti nešto lijepo u ovom vremenu koje nam je darovano, a ono je veoma kratko. Bog ne pita za ime ni za naciju. Bog pita za dobra djela, koliko smo vjerovali i dobro činili. Srećom Bogu ne možemo postavljati crte, ni granice! Ovdje mi pada na pamet zgoda kad sam kao sasvim mlad svećenik došao u poratni Mostar. Dežurajući u našemu župnom uredu upoznao sam dječaka Almira (musliman), koji je molio pomoć za sebe i svoju veliku obitelj. Dolazio je tako više puta, pomogao sam što sam mogao, a možda sam mogao i više. Jednom je tako Almir ušavši u ured uzbuđeno rekao:”Jopa, žao mi je što ne ćeš biti u našem đenetu (raju)!” Od srca sam se nasmijao objasnivši mu da ne postoje dva Boga, ni dva đeneta, nego jedan istinski Bog, njegov sud i jedan đenet, a da se tamo stiže po djelima ljubavi!

Donoseći ovdje par svjedočanstava iz ovoga nesretnog doba svjestan sam da se u ovim logoraškim svjedočanstvima: Mare, Željke, Mare i Dragana, na nekoj drugoj strani, istinski mogu pronaći po svojim sličnim sudbinama i Mujo i Jovo, Fatima i Milojka.

Čitajući o patnjama ovih ljudi, fasciniran sam, doduše rijetkim, pojedincima s one druge strane, koji su u tom mračnom dobu ostali pravi susjedi-ljudi sa srcem, po cijenu vlastite pogibije. Jedino što mogu reći žao mi je za sve patnje koji su se dogodile na bilo kojoj strani.

Don Josip Galić, župnik bjelopoljski

Zovem se Mara Šilić. Rođena sam u Bošnjacima – Bijelo Polje 1936. godine. Kada pogledam unatrag kroza život, pitam se zar živ čovjek može sve to izdeverat? Prije nego što započnem priču o belaju koji nas je zadesio posljednjega rata, pada mi na pamet zgoda kako sam s majkom 1941. godine pratila brata koji je odlazio u hrvatsku vojsku. Ispratile smo ga na stanicu u Vojnu, na stanici je bilo 350 hrvatskih vojnika, bilo je i muslimana, sjećam se Muje i Ibre Bubala…, bili i oni tada Hrvati pa išli u hrvatsku vojsku. Jadna majko! Došlo mnogo svijeta da ih isprati, uhvatilo se veliko kolo na stanici prije polaska. Dobro sam upamtila kako je moj brat Ljubo zapjevao majci: “Kad mašina s Bijeloga Polja krene, gledaj majko šta ti bi od mene.” Eto, kao da je znao da se neće vratiti… A nisu se vratili mnogi, iz cijele župe 276.

Selo Bošnjaci su u vrijeme moje mladosti bili centar okupljanja mlađarije – sijela. U to vrijeme u Bošnjacima je bilo oko 10 hrvatskih kuća, a iz tih kuća 40 mladića i cura. Dolazilo se na sijelo iz Polja, Livča, Vrapčića, Prigrađana. Ne samo subotom nego svaku večer. Što smo pjevali? Sve bećarce i narodne pjesme. Znali smo mi i hrvatske nacionalne pjesme. Otkud smo znali Ustani bane, Vilo Velebita? Ne znam odakle smo ih znali, mi smo ih pjevali, doduše u Titovo vrijeme nismo smjeli glasno, ali smo ih pjevali. Nakon žalosti i tuge Drugoga svjetskog rata, eto bi opet pjesma i radost. Samo u onom ratu je u Bijelom Polju bilo više ljudstva. Kako? Pa kada dođu četnici, mi smo obično prelazili u susjeda Srba, nitko nas ne bi dirao. Kad dođe naša vojska, susjedi Srbi prešli bi k nama. Pa nije li Srbe spašavao tadašnji župnik don Andrija Majić. A oni, kada je njemu bilo suđenje nakon rata došli u Mostar svjedočiti za njega, samo ih nisu pustili u sudnicu. Nakon udaje nastanila sam se koju godinu u Jablanici. Tu me je zadesila velika tragedija, s balkona sam gledala kako mi gine na cesti dijete od četiri godine. Tada sam mislila da me ništa gore ne može snaći.

Dođoše devedesete, počeše Srbi mitingovat, zagužvalo. A baš su budale, što im je trebala Velika Srbija, ionako su bili glavni u Jugoslaviji. Nas Hrvate natjerala muka i zajedničko zlo u savez s našim susjedima muslimanima. Prije odlaska u progonstvo od Srba bili smo u Izetinu podrumu. Malo prije nego što smo izbjegli krenula sam sa sestrom Cicom – Anicom kod naših susjeda Štefe (1920.) i Pere Hrkaća (1918.). Prije Hrkaćeve kuće upitao nas je jedan od susjeda Srba gdje ćemo? Odgovorila sam da ga nije briga. Perina je kuća bila pod prismotrom jer je on bio nekada oficir JNA, strašno sposoban čovjek. Kada smo sjeli kod Hrkaćevih u kući, netko je odmah nazvao Štefu na telefon i rekao da spuste rolete, i ako im više itko bude dolazio da će ih pobiti. Sutradan im je došao Drago Hrkać (1929.), Perin brat, a Srbi su ih odmah sve troje zarobili i kuću zapalili. Odveli su ih u Željušu, zatim na Zijemlje, pa u Nevesinje. Dragu su proboli nožem kroz leđa, Pero je nakon krvoločnog mučenja umro, a Štefu i Dragu odveli su u Bileću. Dragi je cijelo vrijeme bio nož u leđima. Štefa je jedina preživjela, kasnije je pričala što su im sve radili, ne mogu pričati, da normalan čovjek ne povjeruje. Štefa je nedavno umrla. Na bijeg od Srba nas je natjeralo to što su stizale vijesti o pokolju u Livču… Prije nas mnogo je već ljudi izbjeglo. Dosta je muslimana ostalo u Bijelom Polju, a jedan dio je izbjegao zajedno s nama. U Bočinama je bilo mjesto gdje smo se skupljali za prijevoz na desnu stranu Neretve. Prevozio nas je sada već pok. Bukera. U čamac je moglo stati oko 20 ljudi. Jedna je Škorina žena upala u Neretvu i utopila se. Nasred jezera nestalo nam goriva, te smo se morali vratiti natrag, a onda uz Neretvu na Vojanski most. Po mostu se pucalo i iz neba i iz zemlje. Nisam se saginjala, već mi bilo dodijalo, mislila sam neka me ubiju. Pade jedna granata blizu nas, srećom zabila se u zemlju koja nas je samo zasula. Prešavši most krenuli smo uz brdo na Đubrane. Ne cestom nego uz brdo, kroz šiblje i draču, da ti duša izdahne. Mene i supruga Franju kasnije kada smo izašli na cestu poveo je Mika Perić, koji je vozio svoga oca. Kad smo izašli na Đubrane zatekli smo prizor kako hrvatska vojska plače zbog pada Bijelog Polja. Htjeli su odmah natrag ali im nisu dali. Mi smo malo odsjeli kod Jelke Šunjić, došao nam je Andrija Škobić, unatoč muci šalio se s nama. Andrija je, idući kući u Vojno pustiti kravu, poginuo. Bio je to dobar čovjek! Pucali su nemilice po Đubranima, a nisam mogla hodati. Poslali su veliki fap da nas preveze na Gorance. Došli smo na Gorance, a prije nas je već je odvezeno sedam autobusa ljudi. Ovaj konvoj je išao u Italiju. Mi nismo htjeli ići u Italiju i tražili smo da nas ostave u Splitu. Odredište nam je bila dvorana na Gripama. Iz Splita smo otišli u Makarsku. Tu su vječito stizale strašne vijesti iz Bijelog Polja: ubijeno, zaklano, zapaljeno. U mom susjedstvu su bile zapaljene mnoge kuće: Luke Krezića, Joze Perića, Kreše Primorca, Ante Crnjca, Iće Skendera, Ivana Zane…

Završi i ovaj jad sa Srbima, a mi kući opet s našim susjedima muslimanima, radosni vratili se. Nakon sukoba sa Srbima vratili smo se u obiteljsku kuću, uz mene bio je i moj suprug Franjo, sinovi Damir i Željko koji je bio u civilnoj policiji, nevjesta Marinka bi povremeno dolazila iz Mostara. Jadan, gdje ti može biti kao u svojoj kući i u svom susjedstvu, poželjela se svakoga!

Nakon nekoga vremena osjećala se silna promjena, nešto se čudno događalo. Počeše naši susjedi muslimani izazivat, nekakvi nepoznati ljudi dolaziti po Potocima, Mekama. Misa je bila u opljačkanom samostanu časnih sestara. Odlazeći tako na Misu u samostan upozoravala sam naše odgovorne da se po mjestu pojavljuju neki nepoznati ljudi, a tako i Ana Grgić koja je također govorila da se prave posvuda novi rovovi. Tješili su nas i govorili da budemo mirni i da je sve uredu, i ako što bude da će nas obavijestiti. E, dobro su nas obavijestili!

U noći 30. lipnja, u dva sata nastala je strašna pucnjava, nestalo je struje. Nije nam bilo jasno tko napada, jesu li opet navalili Srbi? U četiri sata izjutra došao je naš susjed Grgo Ivanković rekavši da je poginuo Božo Golemac, znao je on da je poginuo i naš Željko, ali nam nije mogao reći. Na to su on i moj suprug Franjo otišli na cestu, gdje je danas Slavin restoran, tu je bilo sjedište civilne policije. Došavši tamo vidjeli su da je sve pusto, nigdje policije, telefoni počupani. Vratili su se do naše kuće, mi nismo htjeli napuštati kuću jer nismo znali što nam je sa Željkom. Opet ujutro pucnjava, vidim oko deset sati na cesti Joziku Ivanković i njezina sina, Maricu i Mladena Crnjca sa Zakrižja, idem tamo, čekajući na našem ulazu da prijeđem cestu, zasipa me čini mi se na milijun metaka. Muslimani su tada pucali na Željka Perića – Hentu, htjeli su ga zarobiti kod njegove kuće, ali se on nije dao, projurio je autom pokraj mene mašući mi rukom i dovikujući: “Bježi!” Čudo, živo čudo da ga tu nisu ubili, toliko su za njim pucali, a kako rekoh mogli su ubiti i mene. Kada sam došla k njima, naivno velim vojnicima: “Što, bolan, pucate, mogli ste me ubit, šta vam je Henta kriv”, a oni kao i uvijek odgovaraju: “Mi nismo.” Željko Perić Henta se domogao magistrale, gdje je teško ranjen negdje kod Čikine kuće, ali im je uspio puzeći pobjeći, naša je vojska bila u groblju Borača.

Na cesti sam zatekla Bećira Macića i njegove sinove, tu je bila i Dragica Crnjac. Njezine su sinove Maria i Bobu zarobili i kasnije ih odveli u Mostar. Dragica je stanovala u susjeda jer joj je kuća bila zapaljena u sukobu sa Srbima. Pitala sam naivno Bećira i Sultana: “Znate li gdje mi je sin Željko”, a Sultan odgovori: “Svi su mrtvi, ja sam ih pobio.” Nisam to mogla vjerovati sve mislim tako on to, na to je Bećir rekao da je najbolje da idemo u Meke. Sve koje su tada pohvatali smještali su za početak po kućama. Nakratko smo dovedeni u kuću Ase Balića. Pozvala me na kavu Asimova žena Edina, a ona cijelo vrijeme plače, ja se popela za njom na kat, na to začujem kako mi se sin Damir rasplakao, siđoh dolje, kad upravo javila dva vojnika da je ubijen moj sin Željko. Željko je noć prije krenuo od policije u ulicu gdje je ambulanta, pošao vidjeti što je s nama, a oni ga presreli i ispalili u njega cijeli rafal.

Molila sam Ibru Balića da tijelo pok. Željka negdje sklone. Jedno jutro dođoše rekavši mi da su Željkovo tijelo odvezli našoj kući te da idemo tamo. Bože dragi pred kućom na stolu nekakav sanduk, a u njemu mrtvo Željkovo tijelo, krvavo, ljubim ga, a kao da led ljubim. Bože ti hvala, opet mi Bog dade snage, ušla sam u razbacanu i isprevrtanu kuću i našla plahte i jedan jastuk. Željkovo smo tijelo malo oprali od krvi, našla sam i krštenu vodu te ga poškropila. Nakon toga odnijeli su ga u groblje, ma kakvu Boraču, nije se moglo ni blizu Borače, jedva i u Lisičine i to u tuđu grobnicu. Sahranili su ga u grobnici Zvonke Grgića: Ante Crnjac, Aso Balić i Stanko Drinovac.

Zašto smo bili raspoređeni po kućama? Pa, kao čuvali su nas, ne daj ti Bože takvog čuvanja. Nakon Asimove kuće odvedeni smo u Omerikine kuće. Tu je pala granata i desetero nas je ranjeno. Ovdje smo bili oko 5-6 dana. Nakon toga vode nas s dva tri autobusa, preko Livča. Kada je moj sin Damir vidio da nas voze preko Livča, rasplakao se misleći da nas vode na Uborak, gdje su prije godine Srbi ubili više muslimana i Hrvata. Izveli su nas na cestu za Mostar, odredište IV. Osnovna škola Mostar. Tu nas je bilo 110, neke zarobljene vojnike su prije odveli u Mostar. Prebiru sve, na nas toliko dva toaleta, ljetno doba, nema dovoljno vode, dovozili su vodu u nekim mješinama s Neretve. Tanjuri se nisu prali, tu jadnu hranu, ako se to može zvati hranom, dijelili u prljave tanjure. Tko će jesti, žalosna ti majka, od smrada se nije moglo ostati. Osim nehigijene i prijetnja tu nije bilo nekog većeg maltretiranja. Tu smo bili do 21. srpnja, budući da je trebao doći Crveni križ da nas popiše, kriomice su nas po noći odvezli na Dubravu u Livac – Bijelo Polje. Cijelu noć u autobusima, tu noć je bilo veliko nevrijeme, grmi od nevremena, a i od granata. Ujutro su nas pustili kod Čuljkovih kuća, tu smo se napili nekakve vode, potrovali smo se, dobili proljev. Oko jedanaest sati krenuli smo u školu značajnog imena Bratstvo i jedinstvo u Potocima. Do škole smo išli pješice, tada su nas naši primijetili s Đubrana i tako su saznali da smo živi. Dok smo prolazili, naši su se susjedi sklanjali da nas ne vide. Došli smo u školu, smještaj katastrofa, ležali smo na podu sportske dvorane, nema kreveta, razbijeni prozori. Čuvari su bili nama poznati sumještani: Eso Tipura, Eno Ćurić, Smajo Omanović, drugi Smajo Omanović, Ćamil Nazrajić. Ne mogu reći da su bili loši, nisu ni oni uvijek smjeli od Zukinih vojnika stati u našu zaštitu.........

© Poskok