Evropsko pitanje |
U romanu Dvorac (The Château, 1961) Vilijama Maksvela, mladi američki frankofilni par provodi četiri meseca u Evropi u vreme kad ubrzano raste politička, ekonomska i kulturna hegemonija Sjedinjenih Država. Maksvel, urednik za beletristiku u The New Yorkeru, oslanja se na sopstveno iskustvo iz 1948, kada je s velikim poštovanjem otkrivao Francusku; u prvom pasusu romana jedan od protagonista plače dok se brod približava francuskoj obali. Takva reakcija može se činiti preteranom, ali danas, u vreme brutalne promene odnosa između Evrope i Amerike, korisno je prisetiti se da su pripadnici nekoliko generacija obrazovanih belih Amerikanaca doživljavali Evropu ne samo kao zemlju svojih predaka, čiji je društvenopolitički poredak sofisticiraniji od američkog, već i kao radionicu za književni, intelektualni i umetnički razvoj.
Predstava mladog društva o samom sebi kao o novom početku u istoriji odgajila je izuzetnu žudnju za čarima Starog sveta, još vidljivu u slabosti prema britanskoj kraljevskoj porodici, koju Donald Tramp deli s mnogim Amerikancima. Sredinom 1940-ih, doprinos Sjedinjenih Država okončanju dva evropska građanska rata podstakao je američko samopouzdanje i priznanje američkog veka. Ipak, Amerikanci se često zapanje kad iz prve ruke saznaju šta Evropljani misle o njima.
Pokazuje se da vlasnik dvorca, francuski domaćin Maksvelovih Amerikanaca, nije baš zahvalan za američku pomoć u emancipovanju Francuske od nacističkih okupatora, kao ni za velikodušne finansijske i bezbednosne garancije posle rata. „Da li mi se samo čini“, pita uznemireni američki posetilac svoju ženu jedne noći u krevetu, „ili oni zaista posle svakog komentara o nacistima dodaju sasvim nepovezanu rečenicu o Amerikancima?“ Sećajući se vremena koje je proveo u Parizu 1948, Soul Belou zaključuje: „Francuzi su nas mrzeli.“
Danas, kad američka administracija preti da će se povući iz odbrane Ukrajine, ruga se Natou i nameće slabim evropskim ekonomijama basnoslovne troškove svog rata sa Iranom, u Evropi opet jača antiamerikanizam. Emanuel Makron odavno insistira na tome da Evropa mora imati „stratešku autonomiju“. Pedro Sančez, socijalistički premijer Španije, koji je govorio o formiranju „evropske vojske“, jačanju veza s Kinom i suprotstavljanju IT kompanijama, pokušava da izvuče politički kapital iz toga što ga napadaju Tramp i Ilon Mask. Nemački kancelar Fridrih Merc, samoproklamovani amerikanofil, za ekonomske probleme svoje zemlje sada optužuje američko-izraelski napad na Iran iako ga je u početku podržavao. I nemačka neonacistička partija AfD i francuska radikalno levičarska partija Nepokorena Francuska obnavljaju pozive za istupanje iz Natoa. Širom kontinenta odjekivali su zahtevi da se bojkotuje Svetsko fudbalsko prvenstvo u Sjedinjenim Državama. Umetnik Aniš Kapur rekao je da Sjedinjene Države, zajedno s Rusijom i Izraelom, treba isključiti sa Venecijanskog bijenala zbog neprestanog „ratnohuškačkog ponašanja“. Ovog proleća 75 odsto Evropljana imalo je negativniji stav o Sjedinjenim Državama nego o Kini. A kako slabi poratna atlantska zajednica, Evropa se suočava sa beskompromisnom Rusijom, na jednoj strani, i samouverenim azijskim silama kao što su Kina i Iran na drugoj. Mogu li evropske sile odgovoriti na taj izazov formulisanjem novog osećaja svrhe na koji ne bi uticala decenijska zavisnost Evrope od Sjedinjenih Država?
Tradicija evropskog intelektualnog autoriteta je naravno duga. Krajem 19. veka, Niče je zamišljao „dobre Evropljane“ koji će prevazići suparničke imperijalne nacionalizme na kontinentu. Posle prvog strahovitog iskušenja koji je Evropa priredila sama sebi i koje je trajalo od 1914. do 1919. godine, Pol Valeri je postavio pitanje da li će Evropa postati ono što zaista jeste („mali rt na azijskom kontinentu“) ili će ostati ono što se čini da jeste, „izabrani deo zemaljske kugle, biser........