Maketni sistem |
Odjednom je Srbija postala regionalna vojna sila. Prvi vojskovođa se nadmeno hvalio snagom koju ima, ali njegov ugled vrdalame i lažova nije ga mnogo primakao ljudima čiji su istupi važni. U inflaciji ispada i neopisivih budalaština kojima je neprekidno sklon, mit o iznenadnoj promociji ovdašnje metiljave vojske u raketno strašilo, prošao je najpre skoro nezapaženo.
A onda su stigle i nepotpune i prilično sporne informacije o nabavci tri borbena sklopa iz Kine, koji „značajno unapređuju odbrambene kapacitete Srbije“, i dovode je u poziciju balkanske vojne sile. FK-3 je, recimo, PVO sistem srednjeg dometa, i mogao bi da dostigne ciljeve na velikim visinama.
CM-400, rakete vazduh-zemlja, to je adut ovdašnjeg ratovođe koji je uznemirio Balkan. To su projektili postavljeni na mig-29, jednosed (videli smo ga na dvosedu). Hipersonične rakete su višestruko brže od zvuka (do oko 6 maha) i analitičari, kao majstori opštih mesta, veruju da je Srbija prva sila u Evropi (!) koja ima ovakav tip naoružanja.
U paketu su navodno i kineski dronovi, bespilotne letilice (CH-92A i CH-95), koji nose na sebi laserski vođene rakete, a mogu da budu integrisani u domaći proizvod slične, ali manje napredne vrste, a zovu ih „pegaz“.
Ovakav transfer oružja iz Kine u Srbiju – ako ga je bilo – ispraćen je kao opasna senzacija, pre svega u Hrvatskoj. Srpske vazduhoplovne snage bi iz svog vazdušnog prostora mogle da gađaju i potrefe bilo koji cilj u komšiluku, bez izgleda za odbranu. Hrvatska, na primer, nema sisteme koji mogu da presretnu te projektile. To bi umela samo Davidova praćka, ali ona je u Izraelu. U Zagrebu, koji je sebe prepoznao kao metu, misle da Vučić nije sasvim pri sebi i da se ne zna čemu je sklon. U njegovom duhovnom oboru smišljeno je i ratničko ime za projektile: Zagrepčanke.
Prvi general, Milan Mojsilović, izneo je ratni plan vojske na Pinku, u Hit tvitu, potvrdivši kapitalnu, zamalo pa stratešku nabavku oružja. Ali je tvrdio (netačno) da su rakete sa dometom od oko 400 kilometara defanzivne. Negirao je bilo kakvu nameru da Srbija to što ima pošalje komšijama. Neće ako oni ne započnu prvi.
Da li je moguće da srpska vojska na opisani način zaista postane velika vojna sila? Ovo pitanje autor postavlja sebi i čitaocima, nudeći jednostavan odgovor: naravno da nije i da se neosnovana nadmenost ovdašnjeg Don Kihota time ne okončava. Već je rekao da to što smo videli ili naslutili nije sve, i da će on ovih dana tek pokazati šta ima od najubitačnijih stvari i gde ih drži.
Nije izgledno da se bilo ko mnogo prepao od neočekivanog izrastanja uboge Srbije u silu od koje nema odbrane. Morao bi da strepi vlasnik tih bojevih glava, koji ne zna šta bi sa njima. One ne čuvaju njegov strah od ustaša u Srbiji i van nje, nego označavaju paranoju, koja je zahvatila vladajuću rulju i lobotomirane podanike. Ako su rakete samo modeli za pokazivanje, ili kulise za iluziju o moći – utoliko gore.
Ideja da kineske rakete mogu da donesu vojnu pobedu protiv bilo koga, jeste kolosalna zabluda. Broj tih projektila (nema podataka koliko su nam toga čelični prijatelji udelili ili prodali, ako jesu) je svakako ograničen do operativne granice razumne upotrebe. Takvo korišćenje razornih sredstava moguće je samo u sudbinskom času. Ali takav trenutak je nagovešten u unutrašnjoj drami, pri čemu su kineska strašila nemoćna. Osim što se misli da tip koji ima projektile od kojih ne može da se odbrani Zagreb, ne može da izgubi izbore.
Velika moć, kojom se čopor egzaltirano hvali, praktično nigde nije upotrebljiva. Ili je to moguće samo jednom, posle čega sledi neizbežni vojnički suicid i neizmerna katastrofa. Ma koliko tih kineskih stvari bilo u magacinima, sa plašljivim ludakom ishod je uvek porazan.
Sav ovaj propagandni karneval oko maketnog sistema koji je stigao iz Kine (nije poznato po kojoj ceni) dovodi Srbiju na samu granicu neizmernog ludila i raspada svakog smisla. Latentna agresija u potpuno šizofrenoj i razorenoj spoljnoj politici zemlje, stvara plemenski ambijent, gde pijani seoski lovci pucaju na sve što se kreće, uvereni da od dvocevke jače stvari nema.
Vojskovođa je obećao da će nam pokazati nešto mnogo jače i bolje. I to odmah pošto je predvideo nuklearni rat u skoroj budućnosti.
Ma, nek sam proklet! – rekao bi Prljavi Hari. Nije valjda da se za manijaka već glanca maketa paklene naprave od dve kilotone!
Peščanik.net, 20.03.2026.
Ljubodrag Stojadinović
Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)
Maketni sistem - 20/03/2026
Podešavanje vremena - 13/03/2026
Krajnja nužda - 06/03/2026