Nenadu Obradoviću, čovjeku (od) riječi

Utemeljivački mit pjesništva govori o Orfeju i njegovu silasku u Tartar, silasku potaknutom onim nikada do kraja rasvijetljenim čuvstvom – ljubavlju. Starogrčka mitska uobrazilja nije bila sputana rigidnim religijskim strukturama koje bi je nastojale kanonizirati i okoštati u nametnuti vrijednosni poredak te su priče prenošene tako da su pripovjedači mogli slobodno dodavati nove dijelove ili mijenjati postojeće verzije mita, odnosno priče (kaze). Tko voli pripovijedati, dobro zna da nema većeg užitka od „kićenja“ – čudnovatim i svakovrsnim detaljima – priče o događajima koje smo sami doživjeli, priče koju smo nekoga čuli, ili smo je pak u potpunosti izmislili, upravo kako bismo je učinili zanimljivijom, jedinstvenom, pravom opčiniteljicom pažnje slušatelja.

Najrasprostranjenija verzija mita o Orfeju, koju nam i Graves prenosi,1 govori o sinu tračkog2 kralja Ojarga i muze Kaliope.3 Prapjesnik je polubožanskog podrijetla, miljenik je bogova: liru mu je podario sam Apolon, a vještini sviranja podučile su ga njegove tetke, Muze. Orfejevo sviranje na liri stavlja ga u poseban položaj spram prirode jer on svojim sviranjem i pjevanjem pripitomljava ono najdivljije u njoj: očarava zvijeri koje inače svim smrtnicima ulijevaju strah u kosti, one mu postaju naklonjene. Osim što skladom onježnjuje ono divlje i opasno, on također pokreće ono što je po prirodi nepokretno. Tako nam predaja kaže da je svojim sviranjem uspijevao pokrenuti nijeme svjedoke vremena – stabla, ali i ono što se može pomaknuti samo ogromnom fizičkom snagom – stijene. I kamen bi zaplesao kada bi Orfej zasvirao! Od Orfeja do danas pjesnici su u čudnovatom dosluhu s prirodom, njezinim mijenama, fenomenima, tananim procesima, buđenjima i letargijama. Ovaj aspekt pjesništva usko je povezan s magijskom moći riječi o čemu ćemo govoriti nešto kasnije.

Kao i svakog pjesnika ni Orfeja nije držalo mjesto, stranstvovavo je i putovao na različite strane svijeta: od tajanstvenog Egipta do Kolhide, zemlje koja je u starogrčkom imaginariju bila vrt prepun ljekovitog i otrovnog bilja. U nju se s Argonautima uputio u potrazi za zlatnim runom. U Kolhidi, koja je zauzimala teritorij današnje Gruzije, kraljevao je volšebnik Ejet, Medejin otac, skupa sa svojom ženom Ejdijom, također čarobnicom. Glasovita potraga za zlatnim runom bila je prepuna izazova i prepreka. Njih su sudionici ove pustolovine više puta prebrodili upravo zahvaljujući Orfejevoj muzici. Vrativši se doma, u Trakiju, otac svih pjesnika odlučio se skrasiti, i to – kako obično biva sa svim velikim vagabundima – zbog ljubavi. Upoznao je najljepšu od svih nimfi, Euridiku, i njome se oženio. Ali Suđaja Orfeju nije bila namijenila mirnu luku i spokojno starenje. Žena mu je, u bjekstvu od nasrtljivog poluboga Aristaja, koji ju je želio silom posjedovati, nagazila zmiju od čijeg je otrovnog ujeda preminula.

Smrću voljene nimfe počinje onaj dio mita o Orfeju koji je poznat u popularnoj kulturi. Mitski pjesnik odlučuje sići u Tartar kako bi pokušao vratiti svoju dragu među žive. Ovdje moramo uzeti u obzir da bi takva odluka inače sigurno naišla na otpor bogova, smatrana bi hybrisom, ljudskom drskošću i osionošću koja narušava ustaljeni poredak između smrtnika (ljudi) i besmrtnika (bogova). No, Orfej u Tartaru uspijeva sve zavesti i odobrovoljiti svojom pjesmom. Donji svijet – što je važno primijetiti poradi kasnijih preobražaja – u mitu koji nam prenosi Graves, fizički je prostor; postoji točno mjesto na kojem Orfej u njega ulazi: kroz prolaz otvoren u Aorni u Tespotiji. Međutim, do Euridike ne stiže odmah ni lako jer Tartar4 ima vrlo složenu geografiju. Mit nam govori o tome da je Orfej prvo pjesmom pridobio Herona, kormilara duša mrtvih. Izmamio je, poput svih spretnih uličnih svirača, besplatan prijevoz preko rijeke boli Aheront. Ali svojom je pjesmom zadivio i psa Kerbera i tri suca donjeg svijeta – Minosa, Radamanta i Eaka, koji su čak nakratko zaustavili mučenje prokletih duša. Naposljetku Orfej stiže do gospodara donjeg svijeta čije svirepo srce, kako nam prenosi Graves, nitko ranije nije uspio smekšati. Ali prapjesniku je i to pošlo za lirom te mu je dopušteno Euridiku izvesti iz svijeta mrtvih, ali pod uvjetom da se niti jednom ne osvrne dok oboje ne izađu u gornji svijet, svijet živih. Euridika se na tom putu kroz svijet tame snalazila upravo tako što je pratila milozvuk Orfejeve lire. Ali kada se nanovo našao na razmeđu dvaju svjetova, prapjesnik nije izdržao ne osvrnuti se kako bi se uvjerio da ga voljena nimfa i dalje prati. I tako ju je zauvijek izgubio. Upravo tu, na razmeđu svjetova.

Što nama pjesnicima danas kazuje ovaj mit? Ima li u njemu i dalje bremenitih čvorišta koja možemo razvezati sa stanovišta današnjih „opsesija“ pjesništva?5 Možemo li pružiti novo tumačenje mita o prapjesniku, imajući u vidu neke od epohalnih mijena koje su se u međuvremenu dogodile? Ovaj tekst pokušava odgovoriti na navedena pitanja.

Čvorište odnosa pjesnika s Bogom, bogovima i božanskim nije lako razmrsiti. Orfej je miljenik bogova, i sam je polubožanskog podrijetla, pa je pjesništvo od samog postanka spona između svijeta smrtnika i svijeta besmrtnika. Osim toga, on hoda svijetom koji je napučen bogovima6, susret s njima nije nešto tako rijetko. Epohalni prijelomi, poput kršćanske objave, a zatim i kartezijanskog obrata, koji Boga otpušta i čini ga ovisnim o čovjeku kao subjektu, polako su doveli do toga da pjesnik(inja) s božanskim ulazi u isključiv odnos slutnje i navještenja. U svom čuvenom eseju o Hölderlinovoj poeziji, naslovljenom Hölderlin i bit poezije, Heidegger ovako određuje pjesništvo: „(…) mi sada pjesništvo razumijemo kao zasnivajuće imenovanje bogova i biti stvari. ‘Pjesnički obitavati’ znači: stajati u prisutnosti bogova i biti zatečen blizinom biti stvari. Tubivstvovanje je ‘pjesničko’ u svojem temelju: to ujedno kazuje: ono, kao utemeljeno (zasnovano), nije zasluga, nego dar.“7 Kako bismo razumjeli poeziju, moramo poći, smatra Heidegger, od biti jezika. Ali poezija ne polazi od zadanog jezika kao nekakva sredstva, ona je ta koja jezik omogućava.8 Pjesništvo budi i proširuje jezik jer je izvorno, ustvrdit će njemački mislilac, imenovanje bogova.

Pjesnik je na razmeđu svjetova živih i mrtvih, ljudi i bogova. Heidegger to ovako pojašnjava: „On je netko tko je izbačen – van, u ono između (Zwischen), između bogova i ljudi. Ali tek se prvenstveno i jedino u tom između odlučuje tko je čovjek i gdje on nastanjuje svoje tubistvovanje. ‘Pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji’.“9 No kada govori o biti poezije, Heidegger ne misli na neku atemporalnu bit jer bit poezije uvijek pripada određenom vremenu. Njemački ga mislilac određuje kao vrijeme lišenosti, lišenosti onoga što više nije (odbjeglih bogova) i onoga što još nije (boga koji dolazi). Nećemo ovdje ulaziti u eshatološki residuum u Heideggerovoj misli. Mi ne očekujemo novog boga ni nove bogove. Svijet nam se u svom svojem užasu i ljepoti pojavio tek u odsutnosti bogova, odsutnosti koja je naše pjevanje ostavilo bez metafizičkog oslonca. Mi pjevamo (svjedočimo) bivstvovanje koje dakako pripada i bogovima.

Pjesnik(inja) pjevanjem ponovno otvara prostore za prisuće božanskog, nekih novih bogova koji ne nose deset zapovijedi, već samo dvije. Jedna je........

© Peščanik