Bez milosti za Liban |
Izraelska kutija za alat sadrži samo motke. Nema u njoj šargarepa. Izraelski mediji su pozitivno ocenili izraelsko-libanski samit, ali umesto prekida vatre tokom njegovog trajanja, naša vlada je nastavila sa bombardovanjem Libana. Ambasador Izraela u SAD-u Jehiel Lejter je izjavio: „Želimo da građani Libana prelaze granicu u poslovnim odelima kada sklapaju poslove, a u kupaćim kostimima kada su na odmoru.“ Dok je on to izgovarao, izraelske bombe su padale na Liban. Arapi za to imaju izreku: posipati smrt šećerom.
Mnogi u Libanu su osudili samit pod bombama. U Izraelu se Hezbolah smatra iranskim proksijem, ali protivnici libanske vlade svog predsednika Džozefa Auna i premijera Navafa Salama nazivaju izraelskim proksijima. I njihove pristalice je bilo sramota zbog libanskog učešća na samitu svega nekoliko dana posle pogibije 250 Libanaca u izraelskom bombardovanju.
Hezbolah je đavo za većinu Izraelaca. Ali taj đavo dobija na snazi pod izraelskim bombama u Libanu. Treba pojasniti da je Hezbolah, pre nego što je navodno postao iranski proksi, predstavljao milione šiita, najveću i istovremeno najugroženiju zajednicu u Libanu čija zastupljenost u vladi ne odražava njenu demografsku snagu.
Šiiti se osećaju izostavljeno iz agende libanske vlade. Mesecima nakon prekida vatre krajem 2024, ubijeno je oko 500 šiita od strane Izraela, a vlada nije reagovala. Vlada im je obećala bolji tretman nakon poboljšanja odnosa sa Amerikom, ali njihov položaj se zapravo neprekidno pogoršava.
Prekid vatre u Libanu je proglašen na pritisak Irana, u zamenu za otvaranje Ormuskog moreuza. Uloga Izraela je da pokvari ovo primirje, a posebno da spreči raseljene Libance da se vrate svojim kućama. Jasno je zašto Libanci u Izraelu vide neprijatelja, a u Iranu prijatelja.
U ovom kontekstu treba podsetiti da je predsednik Palestinske uprave Mahmud Abas bio protiv oružanih sukoba sa Izraelom. Ali izraelski odgovor je bio bojkot i on je trenutno politički slab i nesposoban da zaštiti svoj narod od napada jevrejskih terorista. Abas se svojevremeno žalio da je morao da zatraži dozvolu od nižeg izraelskog zapovednika da napusti Ramalu. U istom položaju je i libanski predsednik Aun koji je nedavno rekao da čeka dozvolu od nekog izraelskog zvaničnika da popravi vodovodnu cev u selu na jugu Libana. Njegova ispovest je bila materijal za mnoge viceve u Libanu.
Odnos prema Abasu je tipičan za odnos izraelskih vlasti prema arapskim liderima u regionu. Glavni cilj je poniziti te ljude. To trpi i lider Sirije Ahmed al Šara dok se svakodnevno bombarduju ciljevi na teritoriji njegove zemlje. I tome nema kraja. Izraelsko nasilje nad arapskim susedima staje tek na granici sa Arabijskom pustinjom.
Izrael je mogao da posle prekida vatre krajem 2024. sa libanskom vladom koordiniše povlačenje sa okupirane teritorije i omogući obnovu Libana. Ali to je pusti san. Benjamin Netanjahu je prekršio sva obećanja data sopstvenim građanima, Palestincima u naseljima na severu Izraela. Zašto bi onda brinuo o dobrobiti stanovnika Libana?
Odeh Bisharat, Haaretz, 20.04.2026.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 23.04.2026.