Posjet Aleksandra Vučića zavičaju, koji je poslužio kao intro u veliki nacionalistički miting u Mrkonjić Gradu, bio je zanimljiviji sam po sebi od svih predvidivih govora izrečenih na mjestu prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a. Inače, obilježavanje ZAVNOBIH-a gotovo da je proskribirano i u samom Mrkonjić Gradu i u kompletnoj Republici Srpskoj.

Jer upravo se u toj predstavi, iz kojeg god ugla je promatrali, krije toliko bolna činjenica o besmislenosti egzistencije entiteta u Bosni i Hercegovini, a samim tim i Republike Srpske. Ne može se o svemu tomu govoriti bez spominjanja rata, politike i kulture sjećanja jer je kombinacija svega navedenog i bila prisutna čitavo vrijeme. Ali ono što se može vidjeti jeste apsurd čitave priče. Vratit ću se kasnije samoj predstavi, praćenoj ugošćivanjem političara koji predstavljaju ostatke ostataka priče o „srpskom svetu“ u obnovljenoj porodičnoj kući, no nevjerovatno je kako nikome, pa ni samom Vučiću ne upada u oči paradoks u nečemu o čemu govori. Jer kad sve stavimo sa strane, simpatije, nesimpatije, autokraciju, nasilnost vlasti i sve povezano s tim, ostaje to da smo svi mi ljudi i da smo u mnogim stvarima........

© Peščanik