Kao Nova godina, i kao – srećna |
Jelku smo, kod kuće, slučajno, okitili 29. novembra. Od tad svaki dan pišemo Deda Mrazu. Ne, ne, neće ovo biti ispovest, neka čitalac ne strepi. Pre neki dan, jedan dobar novinar kaže – 2025. je godina za zaborav. Mislio je na ekonomiju, takav sam utisak stekao. Možda smo i mi zato požurili da ispratimo 2025. Da je što pre zaboravimo, da dočekamo 2026. i ponadamo se najboljem – izborima.
Samo što 2025. nije godina za zaborav. To je godina za pamćenje. Te 2025, čitave godine bili smo – slobodni. Tako ćemo jednom pričati o 2025. Jeste, pri kraju smo se umorili i od bunta i od slobode, poželeli da se sve što pre završi, ali to je do nas a ne do 2025. godine. Ona je dala sve što se može dati pobunjenim žiteljima Srbije – dovoljno vremena da se zbliže i zajedno pokažu da ne pristaju na zlo.
To nije sve: pred kraj 2025. stigle su i dve dobre vesti. Jeste, čak dve: Rio Tinto privremeno obustavio radove u Jadru; Amerikanci odustali od hotela na mestu Generalštaba. Istina, izgubili smo jedan most u istoj godini, ali tako to ide u (političkim) ratovima – negde dobiješ, negde izgubiš. Da nam je neko ponudio da menjamo taj most za Generalštab, ja bih dao most.
Samo ovde niko ništa ne nudi, sve mora da se otme, to jest da se zaštiti i sačuva. Takva je bila 2025. Ratna. To je metafora, da se ne uznemire površni a zlonamerni čitaoci. Mada, evo, ja ću da ćutim, neka oni kažu: na šta su njima ličili izbori u Kosjeriću, Zaječaru, Mionici… sve to ove 2025. godine. Kao Rio Tinto, kao........