Batman i Isus |
Tekst iz autorove nove knjige „Škola za bogove i superjunake“, Step by Step, Sarajevo 2025.
Iako bi mogao tako da izgleda, naslov nije svetogrđe. Nije ni greška: recimo, trebalo je da stoji Batman i Robin, a ispalo Batman i Isus. Batman i Isus u naslovu, tim redom, najavljuju da se tekst deli na dva dela i da su ta dva dela povezani kao slika i njen odraz u ogledalu.
Krenimo od početka. U istorijama stripa redovno nailazimo na rečenicu – ljudi su oduvek želeli da se izraze u slikama i pošto je to tako, ima razloga da tvrdimo da su stripovi, crtane priče dakle, stari koliko i ta želja. Nedovoljno oprezniji istoričari, početke stripa smeštaju u antičko doba (crteži na keramici, ili na stubovima hramova, ili na zidovima piramida…). Ili pak u srednji vek. 1 Istina je da te „prve“ stripove možemo videti kao preteče; ali to ipak nisu bili „pravi“ stripovi. 2
Neki autori pak odluče da svoje priče o prošlosti stripa započnu tek od – 1968. godine. To je godina, kažu, kada se pojavio umetnički strip. 3 Do tada smo imali strip kao proizvod industrije jeftine masovne zabave za mladu i odraslu publiku. Od tada, istorija stripa ima umesto jednog – petparačkog, zabavnog, ka zaradi okrenutog – toka, dva glavna toka – popularni i umetnički. 4
Ali, šta bi uopšte mogao biti strip, čije to početke tražimo? Radoznali čitalac verovatno je naišao na vrlo jednostavan priručnik o stripu Comics & Sequential Art čuvenog Willa Eisnera. 5 Bacivši pogled na tu „knjižicu“, pomislio je možda da je odmah sve shvatio. Strip je, kaže Eisner, sekvencijalna umetnost. Što opet znači, objasniće Eisner, da je reč o posebnom načinu čitanja: priča se sklapa ređanjem crteža (panela/kadrova) i reči (ako ih ima) i njihovim povezivanjem u celinu.
Jedan drugi strip autor Scott McCloud u svojoj ambicioznoj crtanoj studiji o stripu praktično je izvrnuo naglavce Eisnerovu definiciju stripa, 6 i ne samo nju, da bi jednostavno zaključio da je strip sve ono što zajednica autora i čitalaca stripa prihvati kao strip. Stvar je ipak u tome što se Eisnerova definicija i dalje dobro drži i često se koristi kad god treba kratko reći šta je strip.
Ovde ćemo se držati tih jednostavnih rešenja: kao što se definicija Eisnera uveliko koristi, tako se prihvata i da je strip kao medij star oko vek i po. Pričamo dakle o sredini 19. veka. Što znači da je strip čedo modernog doba. 7 A to nas upućuje na još neke bitne stvari vezane za strip. Iako je važno definisati šta je strip sam po sebi, to nije dovoljno. Za razumevanje stripa takođe je važno i kako se štampa te kako se i gde distribuira. Ta materijalna osnova ne može se izostaviti iz definicije, ako treba da razumemo šta je zaista strip. Drugim rečima, nema stripa, ni definicije stripa, bez (masovne) publike.
Pošto smo sve to rekli, možemo da suzimo fokus na ono što nam je ovde važno: idemo u Sjedinjene Države, sredina je 19. veka, pojavljuju se prvi stripovi i formira se njihova publika. Nekih stotinjak godina kasnije u tom miljeu pojaviće se i Batman.
U svojoj istoriji američkog stripa, Jeremy Dauber 8 skreće pažnju na samo jednog autora kao oca-osnivača stripa. Od imena tog autora – Thomas Nast – za nas je ovde važnije nešto drugo: on je bio izuzetno mlad, bilo mu je tek 15 godina kada je počeo da crta, i bio je samouk i imigrant. Važno nam je i to da se obraćao sličnima sebi.
Dauber objašnjava: za strip su bile potrebne (narodne) „mase“ kao publika jer je od samog svog početka kao medij bio vezan za tržište i zaradu. Ta publika se nalazila u velikim industrijskim gradovima i činili su je uglavnom imigranti poput našeg autora stripa. Većina njih gotovo da nije imala nikakvo obrazovanje. (Stvari će se promeniti, jer nekako baš u to vreme uspostavlja se mreža škola i podiže sveobuhvatni nacionalni sistem obrazovanja.) Engleski im uglavnom nije bio maternji jezik.
A opet, ta publika, sa svim svojim „nedostacima“ i „slabostima“, želela je da zna šta se događa u njenoj novoj zajednici: želela je da te događaje razume i da u njima učestvuje. Tekstovi u novinama nisu im išli u susret. Strip, kao novi medij, jeste.
Profil publike, kaže Dauber, bitno je odredio prve stripove. Oni su bili jednostavni, što znači – lako razumljivi. Crtež je postao važniji od reči. Pored toga, pošto se težilo brzoj i jednostavnoj komunikaciji, redovno se posezalo za opštim mestima, stereotipima i predrasudama. Dauber daje primer: ako ste hteli da sugerišete da je karakter na slici gramziv i zao, samo je trebalo da nacrtate debelu osobu. Tako je jednostavno, i pogrešno.
Sredinu 19. veka u Americi obeležio je i građanski rat, u kome se pored svih drugih oružja masovno koristio i – strip. Baš zbog oslanjanja na stereotipe i predrasude, strip je bio gotovo savršeno sredstvo ratne propagande; ali podjednako i za promociju mira. U potonjem se posebno isticao i naš mladi otac-osnivač stripa.
Imigranti, rat, samoukost umesto redovnog obrazovanja i povrh svega želja da se bude punopravni član zajednice – sve su to svojstva prvih čitalaca stripova koja su bitno uticala na sam strip kao medij. Od samog početka, dakle, strip nije bio samo medij (jeftine) zabave za „mase“ odraslih i mladih čitalaca nego i medij za njihovo obrazovanje; čitaocima se obraćao kao članovima zajednice i time ih zaista i činio članovima zajednice; konačno, pošto pričamo o formiranju zajednice, strip se bavio i njenim moralnim osnovama, shvatanjem dobra i zla, pravde i nepravde, što nas konačno dovodi do Batmana.
Krajem tridesetih godina 20. veka, pred čitaocima se pojavio Batman. Iako je prošlo mnogo vremena, iako se publika promenila, ključna obeležja stripa, pa tako i stripa o Batmanu ostala su manje-više ista kao i na početku. Pošto su gotovo vršnjaci, pomenućemo ovde odmah i Supermana, samo da bismo objasnili (moralnu) prirodu Batmana. Naš vodič kroz prošlost američkog stripa Dauber reći će za Supermana da je on uveličano dete s natprirodnim moćima. Ni traga od zrelosti: Supermana vodi dečje načelo pravde, šta je fer i šta nije fer, a snaga mu je data da stvari uskladi s tim svojim dečjim shvatanjima. Ispunjenje dečjeg sna o pravednom svetu, to je Superman, kako ga vidi Dauber. Nešto slično važi i za Batmana.
Samo što je Batman komplikovaniji. Osećanje za pravdu kod Batmana je takođe dečje jednostavno, ali načini na koji se do nje stiže uveliko komplikuju stvari. Dauber još naglašava i sličnosti između Batmana i jednog starijeg junaka – Dicka Tracyija. Pa za Dicka Tracyija možemo reći da je bio Batman pre Batmana.
Sam Batman se formirao u fazama. Pored Batmana pre Batmana, imamo i Batmana koji još nije Batman. Tek posle nekoliko prvih epizoda o superdetektivu dobićemo punu priču o tome ko je on i kako ga je presudno oblikovala trauma iz ranog detinjstva.
I Batman je dakle deo (jeftine) zabave, ali i svojevrsni obrazovni moralni kompas.
Mogli bismo da pokušamo da hronološki i tematski podelimo crtane priče o Batmanu.
Samo što od hronologije treba odmah odustati. Još je nakako i moguće snaći se među odrednicama zlatno doba (40-e i 50-e godine 20. veka), srebrno (70-e) i bronzano (80-e), iako ni one nemaju previše smisla. Jer, kao da sugerišu neki pad u kvalitetu priča o Batmanu, što možda važi za srebrno doba, kada Batman, kao i većina drugih junaka, mora da se savija u skladu sa – prevedimo to tako – Pravilnikom za stripove (Comics Code) iz 1954. Priča o tom spisku zabrana za stripove nije nezanimljiva i čvrsto je vezana za obrazovnu ulogu crtanih priča.
Tih pedesetih godina neko je „primetio“ da je omladina moralno sve iskvarenija i to pod direktnim uticajem stripova. Da ne bi ugrozili svoj posao, izdavači stripova sami su doneli pravila o tome kako treba da izgleda strip prikladan za mlade čitaoce. Ta pravila bila su u punoj snazi sve do sredine 80-ih. Što je otprilike vreme trajanja srebrnog doba. 9
(Tek jedna napomena u zagradi: ni u tih par decenija slika nije sasvim jednostavna uprkos jasnim pravilima. Stripovi koji su kršili pravila nisu mogli da se prodaju u zvaničnim prodavnicama stripova. Zato su počela da se otvaraju alternativna mesta za prodaju stripova. Na mreži tih alternativnih prodavnica stripova uspravio se i raširio underground ili alternativni ili nezavisni strip [o kome pišu Mazer i Danner].)
Što se bronzanog doba tiče, ono se može videti i kao novo zlatno doba: u drugoj polovini ’80-ih dobijamo priče na kojima Batman stoji i danas – na primer: „The Dark Knight Returns“ Franka Millera i Klausa Jansona iz 1986.
Međutim, kada se u periodizaciji pojave plastično, nuklearno… kakvo sve ne doba, smisao sasvim nestaje i od toga treba dići ruke. 10
Slično stvari stoje i sa tematskim pristupom. Samo ćemo ovlaš skicirati kako bi ta podela mogla da izgleda.
Millerov i Jansonov „The Dark Knight Returns“ pomera fokus sa rešavanja konkretnog zločina na panoramsku sliku društva: on prikazuje razne profesije i socijalne slojeve društva, a negativne junake ravnomerno raspoređuje – recimo to tako – s obe strane zakona: ima ih svuda, pa i u redovima policije, gradske administracije, uglednih poslovnih ljudi… Ta opšta slika postaje centralna, a ne otkriće ko je i kako izveo zločin. 11 Kritika društva – to bi mogla biti jedna kategorija u mogućoj podeli po temama.
U tu kategoriju ušla bi onda i čuvena priča o glavnom Batmanovom antagonisti Jokeru „Strašan vic“ iz 1988. Napisao ju je Britanac Alan Moore a nacrtao njegov zemljak Brian Boland. U „Strašnom vicu“ imamo bazen s kiselinom kao metaforu za društvo razoreno klasnim podelama i neimaštinom. U bazen pada osoba bez nade da može popraviti svoj očajni materijalni položaj, a iz njega izlazi okrutni cinični zlikovac Joker. Batman nije uradio ništa da osujeti pad u bazen, ali spremno kreće u rat protiv monstruoznog bića iz bazena.
Iste 1988. izaći će i „Kult“ scenariste Jima Starlina i crtača Bernieja Wrightsona. To je možda jedina priča u kojoj Batman pada pred protivnikom. Pošto je pao, spasio ga je Robin. Batman je pao pred totalnim siromaštvom. Jednostavno, nije imao snage da se odupre obespravljenim i potlačenim žiteljima Gotama. Na stranu sad što su obespravljeni i potlačeni predstavljeni u priči kao antagonisti, negativni junaci, spram protagoniste Batmana, to jest enormno bogatog Brucea Waynea, koji se i dalje vidi kao borac za pravdu. Zanimljivo je da ideologija (reklo bi se socijalistička/komunistička) u Starlinovoj priči praktično ima ulogu glavnog Batmanovog neprijatelja, pred kojim on dakle pada.
U drugu grupu mogu ići priče s fokusom na traumu mladog Brucea Waynea. Neil Gaiman (tvorac Sandmana), na primer, očekivano će celog Batmana tumačiti iz ugla te traume i predstaviti ga kao osobu koja ne može da odraste i pomiri se s idejom smrti. Svi karakteri oko Batmana, i svi događaji, zapravo su glumci, odnosno predstave, s jednom jedinom namerom da Batmanu, odnosno mladom Bruceu skrenu pažnju sa ubistva roditelja na nešto drugo. Priča Neila Gaimana i crtača Andyja Kuberta „Što se dogodilo s maskiranim zaštitnikom?“ (2009) mnogo je više poetska i emotivna, nego što je........