Kosovski imaginarijum ili treniranje zapanjenosti i ogorčenja |
Ne jednom, već mnogo puta do sada, Srbija je na različite načine, no svakako temeljno i bespovratno, priznala Kosovo. O tom se priznanju, sem kao nepobitnoj činjenici i dokumentovanom političkom činu, na nivou društva može govoriti i kao činu svesnom ili nesvesnom, kao političkoj fantazmagoriji ili fantazmu proisteklom iz nekog pretpolitičkog imaginarijuma. Ali kako god da se govori, ili o čemu god da se ćuti, investiranje većinske Srbije u masovne deluzije, ponekad (ako dozvolimo sebi da se takva nevina slika upotrebi za govor o jednoj višedecenijskoj tragediji) uistinu podseća na neku dečiju igru, u kojoj se stvari, ljudi i mesto proglašavaju, za potrebe infantilnog fantaziranja, nečim drugim, nepostojećim, izmaštanim i za igru podobnim.
Ni kada je Srbija 1999. priznanjem ratnog poraza faktički priznala Kosovo, ta godina nije bila prvi put. Prethodile su joj mnoge okolnosti samoponištavanja svakog racionalnog i moralnog legitimiteta, kada je građanima ove zemlje najavljivana i predočavana neminovnost zločina, a na neminovnosti zločina potom građene politike koje su dobijale prećutnu ili glasnu saglasnost većinske Srbije. Ali te 1999. godine, država Srbija jeste objektivno izgubila jedan odvratan rat, a uz to i vojnu i policijsku kontrolu nad teritorijom sa koje je prethodno vojskom i policijom pokušala da protera milion ljudi, a zverski ubila 10 hiljada. Te godine, država Srbija posejala je po svojoj zemlji, rekama i jezerima, koliko je do sada poznato, oko hiljadu tela kosovskih civila, među kojima žena i dece. (U Batajnici, na svega nekoliko kilometara od centra Beograda, pronađene su školske sveske i torbe.)
Ali sprovođenje nasilja srpske države na Kosovu nije se time završilo, naprotiv, svelo se na nasilje nad sopstvenom manjinom, najpre idiotskim politikama „demokratskih vlasti“ koje su Srbiju „oslobođenu“ od ratne politike devedesetih zapravo u devedesete vratile, a što je ovo društvo koštalo povratka preobučenog radikalskog klovna i uspostavljanja režima zasnovanog na banalnosti i laži dotad neslućenih razmera. Ubrzo potom, nasilje nad Srbima na Kosovu – jer nije bilo dovoljno to što je albanski revanšizam u poratnom periodu raselio hiljade ljudi, ni ubistva, ni spaljene kuće, ni sve objektivne teškoće opstanka jedne manjine u okolnostima izgubljenog rata – naprednjački režim usavršio je kroz organizovani kriminal, naručenim ubistvima, otvorenim zverstvima nad ljudima i imovinom, a konačno i terorističkim napadima čijim je vinovnicima država, pored logistike, obezbedila zaštitu i milionske poslove.
Primena zakona o strancima Republike Kosovo, jedna je od konkretnih posledica obaveza koje je Srbija preuzela potpisivanjem Ohridskog sporazuma. Tim sporazumom, koji je celokupnoj srpskoj javnosti poznat već godinama, kao što su poznate i odrednice onog prethodnog, Briselskog, na koji se Ohridski nadovezuje, predviđeno je postepeno uspostavljanje pravnog okvira u kojem će institucije Kosova primenjivati sopstvene zakone na celoj svojoj teritoriji, uz obavezu, kako je sporazumima predviđeno, da se pitanja koja se tiču srpske zajednice rešavaju kroz institucionalni dijalog.
U tom kontekstu dolazi i do primene kosovskog zakona o strancima, koji reguliše boravak i rad državljana drugih država na teritoriji Kosova, pa tako i državljana Srbije. Većina profesora zaposlenih na Univerzitetu u Severnoj Mitrovici poseduje državljanstvo Srbije i nema kosovska dokumenta. Primena zakona otvara pitanje njihovih radnih dozvola i regulisanja boravka na teritoriji Republike Kosovo, a isto tako i pitanje statusa srpskih studenata koji nemaju kosovsko državljanstvo.
Novonastala situacija, naravno, nije ni nova, ni novonastala, identična je po svojoj dinamici mnogim ranijim situacijama kada je srpska javnost, a što se najčešće događa u sadejstvu režima i većeg dela opozicije, ostajala „zapanjena“ i „ogorčena“ pred odavno najavljenim i očekivanim postupcima kosovskih vlasti, dakle postupcima sa kojima su i srpska država i javnost već godinama sasvim dobro upoznati, kao u slučaju ličnih dokumenata, registracije automobila, kosovskih tablica itd.
Ukratko, reč je o posledicama, a isuviše bi uprošćeno bilo govoriti isključivo o posledicama potpisivanja Briselskog i Ohridskog sporazuma. Nažalost, potpisivanje tih sporazuma najmanji je greh naprednjačkog režima. Reč je o prihvatanju stvarnosti sa kojom bi svaka vlast u Beogradu morala da se suoči pre ili kasnije, a trebalo je naravno mnogo pre. U Vučićevom slučaju, reč je o prilagođavanju stvarnosti njegovom ličnom kriminalnom interesu, a čime je svoj položaj, ali i opšte mentalno stanje društva, iskoristio za stvaranje atmosfere terora među Srbima na Kosovu, a uz to stekao podršku svih onih populističkih oportunista koji između Aleksandra Vučića i Aljbina Kurtija stavljaju znak jednakosti.
Govori se mnogo ovih proteklih meseci o kulturi, o problemima u kulturi, i izvrsna su dokumenta iz tih rasprava nastala, izvrsna zapažanja i svedočanstva koja neumitno govore o strašnom stanju u kojem se ovo društvo pod vlašću kriminalnog kartela nalazi. Ali neobeležena masovna grobnica je kulturno pitanje. Nepostojeći dijalog sa albanskom manjinom na tlu Srbije kulturno je pitanje. Izostajanje svesti o tome koliko je kultura ovog društva uslovljena postojanjem jedne takve masivne laži kakva je laž o Kosovu i srpskom „teritorijalnom integritetu“, jeste kulturno pitanje. Sem što je, naravno, političko i civilizacijsko.
Srbija svakim danom priznaje Kosovo time što krije od svojih građana zločine koje je država počinila u njihovo ime, time što krije masovne grobnice, time što potvrđuje i opravdava zverstvo jednog režima čije trajanje, suštinski neprekinuto, i danas sramotno proživljavamo.
Svakim danom Srbija, samoj sebi, krišom ili otvoreno, priznaje Kosovo time što nema nijednu ideju o tome šta bi dalje s Kosovom činila, i laže samu sebe, znajući da laže, i znajući da drugi znaju da ona to zna.
I tužna je činjenica, da kada se o Kosovu govori, ili kada se o Kosovu ćuti, zaista se, kao o malo čemu, govori ili ćuti o većinskoj Srbiji – i o Srbiji naprednjačkog kriminala, i o Srbiji proevropske opozicije, i o Srbiji neke druge izmišljene opozicije, i o Srbiji studenata. I sve je to zajedno, većinski, u susretu iracionalnosti generacija, udruženo u stvaranju iluzije o nečemu što više ne postoji, a čime se i nečiji i te kako postojeći tuđi životi na stravično neodgovoran način tretiraju kao nepostojeći, kao simbolični, kao životi pogodni isključivo za održavanje laži i ciklično upotrebljiva populistička prepucavanja.
Peščanik.net, 18.03.2026.
Latest posts by Dejan Atanacković (see all)
Kosovski imaginarijum ili treniranje zapanjenosti i ogorčenja - 18/03/2026
Velika patriotska prevara - 17/02/2026
Korisna tela - 26/01/2026