Ambis |
Odlomak iz Uvoda autorove knjige „Ambis. Istorija jednog povlačenja. Srpska vojska kroz Crnu Goru i Albaniju 1915/1916“, Institut za savremenu istoriju, 2025.
Albanska golgota, kako se povlačenje srpske vojske u jesen i zimu 1915/1916. uobičajeno naziva u srpskoj tradiciji, predstavlja izuzetno snažnu temu. Poznati srpski ratni komandant general Mihajlo Rašić s pravom je 1921. godine uporedio sve ono kroz šta je prošla srpska vojska od 1914. do 1918. godine sa bajkom.1 Jedna vojska je izbačena iz svoje zemlje, jedva je preživela, a zatim se pobednički vratila, i ne samo da je oslobodila svoju zemlju već je odigrala ključnu ulogu u stvaranju potpuno nove države, o kojoj su pre 1914. maštali samo najveći optimisti.
Rušio se jedan svet i stvarao se neki novi. Albanska golgota svakako predstavlja centralno mesto ove neobične istorije. To je gotovo savršena motivaciona priča. Bajka i legenda u kojoj junaci neprestano savladavaju nove izazove, istinska Odiseja. Slavista i poklonik srpskih epskih pesama Gerhard Gezeman prešao je i sam srpsku Golgotu. Poznavalac narodne epike je zapisao da je prošao kroz izazove i opasnosti „koje mnogo ne zaostaju iza onih iz junačkih pesama“.2 Savremenici su naravno sve poredili pre svega sa Biblijom. Posle Golgote, za njih je Vaskrsenje došlo u vidu oporavka na Krfu i proboja Solunskog fronta 1918. godine.
Sasvim prirodno, posle 1918. godine Albanija je viđena kao jedan od ključnih, ako ne i najvažniji ulog Kraljevine Srbije u stvaranju Jugoslavije. Istinski ugaoni kamen. Tuđinska vlast je nestala i stvorena je južnoslovenska slobodna država. Srbija je povlačenjem izbegla ne samo potpuni poraz, već i separatni mir, kapitulaciju. Prihvaćen je ogroman rizik i ušlo se u borbu za „veliko rešenje“, tj. stvaranje jedne velike slobodne države. Miloš Crnjanski je 1926. godine prigodno pisao o onima koji su prešli Albaniju kao nepokleklima. „Ti ljudi su stvorili ogroman moralni kapital u svetu od kojeg ova naša država živi.“3 Albanija je dobila i svoje mesto u ukupnoj istoriji Srba i svih Južnih Slovena, kao „do sada naš najgrandiozniji napor“. Bio je to spas vojske sa „čašću i obrazom“. Naglašavan je heroizam, uzvišeni samopregor, a sam čin kao onaj koji je spasio „našu narodnu čast i naš državni ugled“. Albanska golgota postala je dokaz vernosti državi, ali i nacionalne izdržljivosti.
Ipak, uporedo sa pohvalnim tekstovima, o Golgoti se mogao čuti i sasvim drugačiji ton. Arčibald Rajs pisao je slično Crnjanskom, međutim, kod njega se naslućuju i neki drugi motivi. „Šta je bilo to povlačenje vi to znate. Ono je bilo ubistveno, užasno, ali ono je bilo i ostaće jedna od najčistijih slava Srbije.“4 Korak dalje, u unošenju izvesnih mračnih boja otišao je Stanislav Krakov. Ovom „omiljenom vojnom piscu“ teško se mogao pripisati defetizam ili odsustvo požrtvovanosti za „srpsku stvar“. Međutim, upravo je Krakov Golgotu video bitno drugačije od Crnjanskog. „Bilo je seoba i ranije, ali utisak da je ova ipak bila strašnija, groznija, užasnija od svih ranijih.“5 Možda treba naglasiti, Krakov je za razliku od Miloša Crnjanskog i Arčibalda Rajsa, ipak bio u Crnoj Gori i Albaniji 1915. i 1916. godine.
Istorija Albanske golgote dotiče svaki mogući tabu vezan za srpsko učešće u ratu 1914-1918. godine. Čini se da je upravo to razlog zašto već tokom rata postoji težnja da se najradije okreće glava od ove teme ili barem da se o njoj govori ovlaš, da se ne ulazi sasvim u sva sporna pitanja. Kao da su se savremenici dogovorili da o Albaniji ne govore, osim iza zatvorenih vrata, a i tada, u uskom krugu prijatelja ili srodnika. Kao da se iznenada iz jedne slavljeničke istorije polako, u po glasa, prelazilo na istoriju jednog poraza, propusta i nebrige.
„Prema onome što je do sada objavljeno na našem jeziku o našem slomu 1915. i mučnom povlačenju kroz albanske klance, izgleda da potomstvo neće mnogo znati o toj narodnoj tragediji. Usmena pričanja pojedinih učesnika po svoj prilici preći će postepeno u legendu, koja se već polako stvara o tom znamenitom događaju iz istorije srpskog naroda, ali je veoma mali broj onih koji su imali sposobnosti i volje da svoje doživljaje iz tog vremena opišu i objave… To opšte ćutanje može se objasniti donekle utučenošću koja je u srcima vladala u velikoj narodnoj nesreći u kojoj su mnogi od njih doživeli i svoju porodičnu tragediju.“6
Ovako su novine 1922. godine pisale o knjizi Branislava Nušića, jednog od retkih koji se usudio da javno predstavi povlačenje na jedan veoma realističan i kritičan način. U njegovoj knjizi ima elemenata potpunog užasa i horora. Međutim, kao i Krakov, Nušić je bio u Albaniji i svojim očima je video ono o čemu je kasnije odlučio da piše. Slične muke mučile su i osobenog srpskog modernistu Rastka Petrovića, takođe učesnika povlačenja. Njegov roman posvećen Golgoti, „Dan šesti“, predstavlja jedini roman u celosti posvećen Albanskoj golgoti, a pisan od strane jednog savremenika. U razgovorima sa Markom Ristićem, pitanje ratnog realizma i preteranog defetizma više puta je isticano kao potencijalni problem ove knjige.7 Kod svakog autora bio je primetan izvestan strah od reakcije javnosti. Ipak su se pisci pokazali kao mnogo hrabriji od istoričara.
Nije bio mali ni broj onih koji su Golgotu videli kao paradigmu srpskog učešća u Prvom svetskom ratu. Neki su osuđujući događaje iz povlačenja, osuđivali i čitavo vođenje rata. Tako je npr. pisao Miroslav Golubović. Njegov patriotizam bio je neupitan. Ovaj mladić, šesnaestogodišnji dobrovoljac u Sremskom dobrovoljačkom odredu, ostao je bez noge u odbrani Beograda 1915. godine. Međutim, Golubović poput Nušića nije ćutao. U svojoj knjizi iz 1932. godine, „Groblje bez krstova“, dao je surovu ocenu Golgote. Iako fikcija, knjiga je pisana na osnovu priča njegovih preživelih drugova. Za Golubovića nije bilo sumnje, Golgota je bila nepotrebno satiranje sopstvenog naroda. Štaviše, on je išao i dalje. Država nije bila vredna tolike žrtve. Logično, državne vlasti nisu bile oduševljene onim što je imao da kaže, pa je Golubovićeva knjiga ubrzo po izlasku zabranjena. Svega par primeraka je preživelo. Na novo izdanje čekalo se 50 godina. U novom predgovoru, u jednom sasvim drugačijem vremenu, Božidar Kovačević je pisao: „Knjiga je zauvek zaboravljena jer je izazvala grižu savesti.“8
Dakle, jasno je da je još od trenutka kada su ostaci prvih srpskih jedinica izbili u okolinu Skadra, i naročito kasnije kada su stigli na Krf i počeli da sređuju svoje utiske, Albanska golgota počela da podrazumeva jednu dvosmislenost. Naime, pitanje je da li ovaj događaj predstavlja trijumf vernosti, pobedu duha nad telom i dokaz vitalnosti nacionalne ideje srpskog naroda – ili je pre reč o potpunom slomu, pobedi egoizma i nepojmljivoj tragediji do koje je dovela država nizom loših poteza. Da li su vlada i Vrhovna komanda vodile ovu operaciju neodgovorno i na sasvim pogrešan način? Ili je ipak reč o uspehu, ali za koji je nepotrebno plaćena previsoka cena?
Utučen usled poraza Francuske 1940. godine, čuveni francuski analista Mark Blok pisao je svom kolegi Lisijenu Fevru, avgusta iste godine: „Da bih se oporavio od Denkerka, bila bi mi potrebna pobeda.“9 Slično, srpskoj vojsci je posle Golgote dobro došla pobeda na Kajmakčalanu 1916. godine, i još bolje – dve godine kasnije, velika pobeda na Solunskom frontu. Postavlja se stoga pitanje da li su sve priče o „veličanstvenosti“ povlačenja preko Albanije u stvari nastale posle rata, kada je ishod rata bio poznat – kada je postalo izvesno da će posle Golgote ipak doći Vaskrsenje u septembru 1918. godine.
Kada je reč o zvaničnoj kulturi sećanja, država je odlučila da brine samo o određenim aspektima povlačenja, tj. da naglasi one motive koji su simbolisali vernost državi. Tako je ustanovljena Albanska spomenica 5. aprila 1920. godine.10 Naime, ovo odlikovanje slavilo je vernost, a ne čin individualne hrabrosti kakav je bio slučaj sa ostalim odlikovanjima. „Albanska spomenica je odličje kojim su odlikovana sva vojna i građanska lica, koja su učestvovala u povlačenju srpske vojske 1915 g. preko Albanije i Crne Gore“ – glasi zvanično obrazloženje.11 Dakle, slavilo se poštovanje vojničke zakletve uprkos nemogućim okolnostima. Procenjeno je da je u Albaniji bilo toliko loše da je bilo dovoljno biti tamo, postojati na tako strašnom mestu, da bi se ušlo u red „heroja“. Slično, Napoleon je svojim veteranima bitke kod Austerlica 1805. godine poručio da je dovoljno da savremenicima kažu gde su bili, pa da njihovi sagovornici odmah shvate da ispred sebe imaju „jednog heroja“. Albanska spomenica do danas je ostala specifično svedočanstvo, znak poštovanja i dokaz da se najteže dužnosti i obaveze nisu izbegavale.
S druge strane, država je podsticala negovanje sećanja na ulogu pasivne bespomoćne žrtve, bilo da je reč o izbeglicama ili srpskim vojnicima. Sporni elementi povlačenja, iako jako brojni, prepušteni su individualnom sećanju, pojedinačnim literarnim naporima ili prenošenju unutar porodica, ali bez sistematske podrške države. Suštinski, ove istorijske epizode, bez državne intervencije, sudskog epiloga i redovne komemorativne brige, otpisane su i prepuštene zaboravu. U porodičnom sećanju mogli su se sačuvati samo delići, a i to tek neko vreme. Sve ono što je bilo osetljivo i neprijatno iz vremena povlačenja nikada nije dobilo svoj sudski epilog niti je pažnja javnosti usmeravana u tom pravcu. Na mesto sećanja na Albansku golgotu došao je „programirani zaborav“, da pozajmim izraz kolege Dragana Markovine, a koji on koristi kada govori o ratovima 1990-ih godina. Država kao da je i sama savetovala da neke događaje iz povlačenja treba zaboraviti. Brojna krivična dela počinjena u Albaniji, a tamo je mnogo stvari bilo van granica kako vojnog, tako i civilnog zakonodavstva, prosto su ostavljena u Albaniji, tj. prepuštena zaboravu.
Zapravo, činilo se da nema nikakvog smisla krivično-pravnim mirnodopskim jezikom pretresati sve ono što se dogodilo u Crnoj Gori i Albaniji 1915. i 1916. godine. Umesto toga usledila je serija amnestija, a napori čitavog niza skupštinskih anketnih odbora, ali i vojnih istražitelja, ne bi li se ustanovilo šta je pošlo naopako u Albaniji, pokazali su se kao jalovi i nisu nikada dobili epilog. Ipak, karakteristično je da je u srpskoj javnosti, barem u vremenu 1916-1925, postojala saglasnost da su se u Albaniji dogodile stvari koje nisu smele. Vojno sudstvo je započelo istražne radnje o nebrizi nad poverenim ljudima, pre svega srpskim regrutima i to još na Krfu 1916. godine.
U Narodnoj skupštini se pitanje krivice za propast pojedinih kolona potezalo više puta nakon 1918. godine. U više srpskih gradova organizovane su masovne demonstracije gde se tražila istraga o stradanju regruta, sakupljenih tik pre evakuacije. Van granica zemlje bivši austrougarski zarobljenici koji su se povlačili sa srpskom vojskom takođe su pisali i pričali o svojim strašnim danima. Postavljalo se pitanje da li je jedan deo stradanja mogao da bude izbegnut. Mnogi su bili uvereni da je moglo drugačije i da je bilo puno prilika da se povede više računa o ljudima i vrednoj državnoj imovini.
Međutim, sve je polako padalo u zaborav, i krivci, i oni koji su nastradali. Neki novi problemi, jedne sasvim nove države, okupirali su pažnju savremenika. Udruženje nosilaca Albanske spomenice nastaje tek 1938. godine, kada je postalo jasno da se preživeli veterani moraju sami postarati kako za sopstveni položaj u društvu, tako i za budućnost sećanja na Albansku golgotu. Ipak, njihova inicijativa stiže prekasno. Još strašnije stradanje u Drugom svetskom ratu sasvim je skrajnulo albansku epopeju, sve do njene pedesetogodišnjice 1960-ih, kada se javnost ponovo značajnije zainteresovala za ovaj događaj.
Zbog svojih razmera, posledica i emotivnog naboja, Albanska golgota je veoma rano postala jedan od onih istorijskih događaja u kojima se kao protagonisti ne pojavljuju ljudi od krvi i mesa, već sam narod kao neka vrsta kolektivnog činioca i aktera koji baš tada pokazuje svoje ključne osobine. Vojvoda Živojin Mišić često je upravo predstavnik ovog kolektivnog narodnog genija. Na ovo je računao Dobrica Ćosić kada je odlučio da izabere upravo Prvi svetski rat za događaj koji je pogodan, kako je on verovao, da se srpski narod ponovo vrati svom identitetu.12 Deluje kao da istorija povlačenja u jesen 1915. godine lebdi kao neki izdvojen događaj, sasvim neutemeljen u istorijskoj stvarnosti Prvog svetskog rata. Ovakav način razmišljanja sasvim je stran istorijskoj nauci i zadatak istoričara upravo i jeste da ovaj mit što više priveže za tlo, za kontekst u kome se sve dešava, i da na miru analizira čitav niz pitanja, ulazeći pritom i u rasprave sa umetničkim i političkim obradama ove istorijske epizode.
Ova knjiga je dakle izgrađena oko četiri ravni ili četiri paradoksa. Najpre, tu je pitanje kako nešto tako strašno i mračno može biti veličanstveno i kako nešto što treba zaboraviti može biti ugaoni kamen nacionalnog sećanja jedne države i jednog naroda. Tu je i pitanje na koje se treba detaljnije osvrnuti, a to je pomenuta mitska, tj. simbolička uloga Albanske golgote u srpskom društvu tokom 20. veka. Čemu je Srbima i srpskoj državi, ali i svim građanima dveju Jugoslavija služio i još uvek služi Prvi svetski rat, a naročito istorija ovog srpskog povlačenja? Međutim, pored ovih konceptualnih i sintetičkih pitanja koja pripadaju kulturi sećanja, domenu praktične primene istorijske nauke, treba se pozabaviti i faktografskom ravni koja je toliko nejasna upravo kada je Albanska golgota u pitanju.
Paradoksalno je u kojoj meri je ovako važan događaj iz nacionalne istorije ispunjen nejasnoćama i belinama kada su u pitanju osnovne informacije. Tu treba odgovoriti na brojna pitanja o događajima, ljudima i brojevima. Koliko je vojnika i civila krenulo na put? Koliko ih se ukrcalo na savezničke brodove? Zašto su neke jedinice tokom povlačenja imale dovoljno hrane, dok su druge prolazile kroz najteža odricanja, da bi na kraju njihovi ljudi skapavali od gladi? Kako je doneta odluka da se napusti država, a rat nastavi van zemlje i ko ju je doneo? Konačno, najteže pitanje jeste ono o proceni broja nastradalih. Koliko ljudi je ostavilo svoje kosti u Albaniji? Ovo pitanje izdvaja se po svojoj važnosti i ključno je za donošenje jasnijeg suda o karakteru ovog istorijskog događaja, pa i šire procene srpskog učešća u Prvom svetskom ratu.
Brojne su nedoumice i oko poteza Saveznika. Šta je tačno bila uloga članica Antante tokom Golgote? Javnost se naročito zanimala za pitanje uloge ruskog cara Nikolaja II i njegove lične uloge u spasavanju srpske vojske. S druge strane, Mojkovačka bitka ima posebnu simboličku snagu i neophodno je osvrnuti se na ulogu opšte zaštite koju je crnogorska vojska pružala tokom jeseni 1915. godine. Tu je i pitanje da li je Esad-paša bio istinski prijatelj Srba ili „lažni saveznik“. Naivno je i prosto odbaciti sve teorije koje se mogu podvesti pod teorije zavere, a naročito se tiču ponašanja Saveznika. Mnoga od ovih pitanja i danas imaju svoje mesto u načinu na koji građani Republike Srbije doživljavaju Istok i Zapad. Ratna prijateljstva, iako stara sto godina, imaju svoje mesto i u modernim bilateralnim odnosima. Aktuelnost je čini se najvažnija kada je reč o srpsko-albanskim odnosima koji su i dalje ispunjeni ogromnim napetostima, gde istorijski balast igra posebno opterećujuću ulogu.
Tu su i moderna, „kontračinjenična“ pitanja koja se ne mogu ignorisati. Može se postaviti sasvim opravdano pitanje zašto se vojska nije prosto grupisala u Crnoj Gori i sjedinila sa crnogorskim vojskom? Da li je bilo moguće zajedničkim naporom zauzeti Kotor, a time i obezbediti sigurnu luku za snabdevanje koje bi vršila francuska flota? Da li bi se time izbegle strahote povlačenja kroz Albaniju? Slično, da li bi ideja o kontraofanzivi, koju je u Peći krajem novembra 1915. godine tako žestoko zagovarao vojvoda Mišić, zaista otvorila put za lakše povlačenje, pitomijim putem, ka Solunu? Da li je vojska možda mogla ranije da se domogne Soluna, pre nego što je bugarska vojska presekla železničku prugu, a zatim zauzela Skoplje? Konačno, da li je srpska država mogla bolje da se pripremi za oluju za koju je znala da dolazi krajem 1915? Sva pitanja, posvećena stvarnim ili zamišljenim scenarijima, vode ka onom najbitnijem problemu: da li je Golgota vojni uspeh ili je reč o kulminaciji vojnog poraza koji je otpočeo još oktobra 1915. godine?
U duhu savremene istoriografije Prvog svetskog rata jedan od ciljeva ove knjige jeste i da ispita šta su savremenici čuli i videli oko sebe. Pored utvrđivanja činjenica o povlačenju, treba videti i kako su ga doživeli ljudi. Šta su o njemu mislili oni koji su prešli državnu granicu Albanije? Kakvi su bili planovi onih koji su, videvši snežne planinske vrhove „albanskih Alpa“, u blizini Prizrena, ipak odustali i krenuli nazad, ka svojim kućama? Kakav je bio ratni doživljaj Albanske golgote? Bez odgovora na ova pitanja ne mogu se razumeti dugotrajne posledice povlačenja po srpsko i jugoslovensko društvo.
Shodno ovakvoj konstrukciji knjige, postoji i nekoliko hipoteza. Najpre, najvažnija je teza da je srpsko povlačenje, uz sve gubitke, ipak uspešna vojna operacija. Štaviše, pada u vodu teza da je srpska vojska bila pasivan i dezorijentisani učesnik događaja, da je ona bila neko ko je vezan vođen na mučilište, na Golgotu. Naprotiv, tokom celog odstupanja vojni vrh, ali i niži komandanti delovali su vrlo sinhrono i proaktivno. Oni su neprestano učili, prilagođavajući se novoj formi ratovanja. Uprkos bednom izgledu, srpska vojska nije tokom povlačenja izgubila ključne karakteristike organizovane državne sile. Lanac komandovanja, iako izuzetno istanjen, ipak je opstao. Mada na apsolutnom minimumu, disciplina se ipak održala i nije zabeležen nijedan slučaj odbijanja naređenja od strane bilo koje jedinice. Nema ni zarobljavanja većih jedinica kakav je obično slučaj prilikom raspada fronta ili dezintegracije armije. Raspadali su se bataljoni, ali ne i pukovi. Naprotiv, srpska vojska i dalje zadaje udarce tokom povlačenja i zadržava određenu ofanzivnu snagu kojom nanosi nasilje drugima.
Dominik Liven je koristio iste kriterijume kada je kao uspešno ocenio Napoleonovo povlačenje iz Rusije. Međutim, on je posebno naglasio očuvanje osnovice vojske – njenog najškolovanijeg dela tj. generalštaba i oficirskog kadra. Oni su ti koji mogu, ukoliko imaju nove regrute, da iznova formiraju vojsku i da uspešno nastave rat. Upravo to se i desilo u Francuskoj nakon tragičnog odstupanja iz Rusije 1812. godine. Ovaj zaključak je tačan, ali ima smisla u slučaju gde je matična zemlja i dalje slobodna, kakav je bio slučaj sa Francuskom 1812. Srbija u egzilu nije imala odakle da dovede nove regrute. Međutim, pravi problem sa ovakvim pristupom je taj što je on bolno neosetljiv za patnju svih onih koji su stradali prilikom Napoleonovog povlačenja. Iako po ovom kriterijumu armija opstaje i nastavlja ratovanje, fokus na generalštab nije dovoljan da objasni šta se tačno događa sa jednom armijom tokom ovako teškog manevra kakvo je dugotrajno povlačenje.
Da bi se prevazišla ravnodušnost prema patnjama vojnika koji su se povlačili, ova knjiga počiva na još jednoj tezi, iz domena kulturne istorije ratovanja. Naime, reč je o uverenju da je napor tokom poduhvata srpskog povlačenja bio tako drastičan da su se posledice osetile ne samo u vidu nestanka ogromnog broja ljudskih života i materijalnih dobara, već i kroz niz pojava koje su obeležile međuratne godine. Zbog svog ponekad i prenaglašenog akcenta na traumi posleratnog društva ovakav istoriografski pristup ponekad se naziva i školom tuge. Apatija, gubitak iluzija, egoizam, ali i sumnja u državu jesu pojave koje su se često vezivale za poratno vreme i koje su redovno bile na meti ratnih veterana u međuratnom periodu. Ovi motivi svakako su uočljivi u srpskom društvu unutar Kraljevine Jugoslavije, ali teško je reći da li su oni bili i preovlađujući. Ono što je ipak sigurno, ključna tačka za razumevanje istorije učešća Kraljevine Srbije u Prvom svetskom ratu nalazi se upravo u Albaniji.
Tako se dolazi do druge hipoteze ove knjige – da se upravo u Albaniji dogodila ključna transformacija srpskog ratnog iskustva. Nigde se ne vidi tako jasno kako je rat promenio odnose među ljudima u Srbiji u Prvom svetskom ratu nego tokom Albanske golgote. Štaviše, srpska država i njeni građani bili su prinuđeni da postignu novi društveni ugovor, negde na granicama Kraljevine Srbije i Albanije. Država je tako pomerala letvicu svojih zahteva kada je reč o odbrani državne nezavisnosti. Borba treba da se nastavi i sada kada zemlje više fizički nema. Vojna vernost, sada van granica Srbije, biće nagrađena spasenjem, vojničkom pobedom, posleratnim spokojem i uvećanom državom. Starešine su vojnicima čak obećavale i kraj ratovanja nakon što se pređe Albanija. Država je, naime, usred ratnih napora redefinisala svoj odnos sa naoružanim narodom, što je suštinski i bila tadašnja srpska vojska. Kao i u svakoj armiji tog doba, vojsku su činili mobilisani građani, pa je suverenitet pripadao okupljenim građanima. Svaki vojnik bio je građanin i svaki građanin vojnik.13
Grubo uzevši, na ovaj novi dogovor pristala je najmanje jedna trećina srpske vojske. U pitanju je manjina operativne snage srpske vojske u tom trenutku, ali su ovi ljudi bili i dalje dovoljno brojni da se može reći da je Kraljevina Srbija i dalje imala sopstvenu armiju i da je ostajala u ratu kao neformalna članica Antante. S druge strane, ogroman broj vojnika ovo nije prihvatio. Veliki broj ljudi je napustio vojsku – postali su dezerteri. Ovaj rascep iz jeseni 1915. godine otežavao je i posleratno sećanje na Golgotu. Nazivani Brankovićima, begunci iz srpske vojske unosili su još jedan nivo složenosti u ovaj istorijski događaj. Posle rata trebalo je izmiriti ne samo civile, koji su bili osuđeni na skoro tri godine okupacije, sa vojskom koja je bila kod Soluna, već se morao sanirati i rascep unutar same vojske, a koji se dogodio na granici Srbije i Albanije.
Treba se osvrnuti na vezu velikog povlačenja i onog što su vojnici videli kao cilj rata, kao nagrade za njihovo žrtvovanje. Jedan od poslednjih grobova koji su se održali na ostrvu Vido bio je spomenik Tihomiru J. Ajdačiću iz Ivanjice. Na njegovom grobu još uvek se video natpis: „Odavde počinje Velika Srbija“. Naravno, ne radi se o tome da je Ajdačić mislio da ostrvo Vido niti druga grčka ostrva treba da budu deo Velike Srbije, već je reč o ideji da su njegovi rođaci i saborci, poput njega, verovali da je njegova žrtva položena u temelje neke buduće – Velike Srbije. Albanska epizoda srpske vojske stoga ima svoje mesto i u razmatranju pitanja kako su srpski vojnici razmišljali o ratnom cilju njihove države i kako su uopšte videli srećan kraj rata.
UVODDruštvo u neredu ili o metoduPitanje istorijskih izvora
U ALBANIJI 1912. I 1913. GODINE. PUTOVANJE U ZAMIŠLJENU PROŠLOST
SRPSKA VOJNA INTERVENCIJA U ALBANIJI JUN 1914.
ZA SVAKU CIGLU. OD SAVE I DUNAVA DO PREPOLCAPoludela varoš
NA KOSOVURezervne trupe i marš kroz AlbanijuVuk Branković i knez LazarDirektiva o napuštanju države 25. novembra 1915.Pobuna u selu IstokŠest sednica u Peći. Najstariji među jednakimaPokolj u Kabašu
LJUMSKI STRAH. NAPOLEONOVE I KSENOFONOVE UTVARE
KROZ ALBANIJUOd Ljum Kule do Puke i OrošijaBorbe kod sela Spas i Vezirovog mostaNapad kod sela PukaNapad kod Fani Bisaka i pregovori kod BliništaPreko Ujmišta, Bicana i Vasjata
KROZ CRNU GORUStreljanje na obali Plavskog jezeraSpas u Podgorici
SKADAR, SAN ĐOVANI „DI NE DUVA“, DRAČ I VALONATerminus ante quemGladLoša lukaVoda koja gori, 5. decembra 1915.Kako i kuda dalje?Pitanje značaja ruske intervencijeDolazak „Brindizija“ i „Malfete“IzbegliceUkrcavanje. Sećate li se Francuske revolucije?Trubridžovi savetiJoš jedna ruska intervencija. Da li je prećeno kidanjem Antante?Vlada, poslanici i novacMarš ka Valoni
SMRT NA VIDU I ŽIVOT NA KRFU
GUBICI ALBANSKE GOLGOTE
IDEOLOGIJA, ISTRAGE I AMNESTIJE
ZaključakIzvori i odabrana literaturaZahvalnostBeleška o autoru
Institut za savremenu istoriju, april 2026.
Peščanik.net, 22.04.2026.
Mihailo Rašić, „Ratniku“, Ratnik, XXXVII, 1921, I-III, 8.
Gerhard Gezeman, Sa srpskom vojskom kroz Albaniju 1915-1916 (Beograd: Srpska književna zadruga, 1984), 155.
Miloš Crnjanski, „Groblja Srbije rasuta po svetu“, Vreme, 30. januar 1926, 3.
R. A. Rajs, „Srpski vojnik Velikog rata“, u Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije 1915-1925. Subotica, 1925, 35.
Stanislav Krakov, „Pre dvadeset godina. Povlačenje kroz Albaniju“, Vreme, 6-9. 1. 1936, 1.
M. B. „Albanska tragedija. Knjiga g. Branislava Nušića.“ Politika, 5.5.1922, 1.
Više u: Dunja Dušanić, Fikcija kao svedočanstvo: iskustvo Prvog svetskog rata u prozi srpskih modernista (Beograd: Dosije 2017).
Božidar Kovačević, „O trilogiji Miroslava Golubovića“, Miroslav Golubović, Teška vremena (Beograd: Izdavač Miroslav Golubović, 1972), 9.
Annette Becker, “Preface”, u Marc Bloch, L’Histoire, la Guerre, la Résistance (Paris: Quatro Gallimard, 2025), XXI.
Anonim, „Naša odlikovanja, ordeni, medalje i spomenice. Njihov rang i postanak“, Pravda, 12.9.1939, 5.
„Albanska spomenica“, Ilustrovana vojna enciklopedija, uredio Borivoje M. Srećković, I, (Beograd: Štamparija Drag. Popovića, 1936), 53.
Dobrica Ćosić, Stvarno i moguće: ogledi i članci (Ljubljana: Cankarjeva založba, 1988), 169.
Аlan Forrest, Conscripts and Deserters. The Army and French Society during the Revolution and Empire (Oxford: Oxford University Press, 1989), 18.