Raditi ili ne raditi |
Odnedavno je debata o broju sati rada u različitim zemljama sveta dobila primetnu političku dimenziju. Trampistički ekonomisti rado govore o snazi američke ekonomije i propasti evropskog modela države blagostanja, pokazujući da je jaz u dohotku između Sjedinjenih Država i zapadnoevropskih zemalja u nekoliko poslednjih decenija ostao isti ili se za neke od njih čak i uvećao. Na primer, 1980. godine, odnos BDP-a po glavi stanovnika Sjedinjenih Država i Francuske (prema paritetu kupovne moći) iznosio je 1,2 prema 1; danas je taj odnos 1,5 prema 1. U Evropi posle pandemije gotovo da nije ni bilo rasta. Oporavak američke ekonomije mnogo je snažniji. Ako se okrenemo podacima iz anketa o dohocima domaćinstava, uz prilagođavanje podataka za načelno niže troškove života u Evropi, razlika u korist Sjedinjenih Država veoma je velika. U 2023. godini prosečan američki dohodak po glavi stanovnika bio je gotovo 50 odsto veći od francuskog. Čak i na medijani razlika je 30 odsto u korist Sjedinjenih Država.
Nemački kancelar Friedrich Merz, nakon što se pre nekoliko dana vratio iz obilaska Šenžena, došao je do sličnog zaključka: evropska država blagostanja je neodrživa, moramo više raditi. Evropa je na opadajućoj putanji i uskoro će je prestići zemlje u kojima ljudi rade mnogo više. U Kini se radi po modelu 9-9-6 (od 9 do 9, šest dana u nedelji). U Evropi se radi 35 do 40 sati nedeljno (Nemačka je poznata po malom broju radnih sati).
Argumenti u prilog manje rada
Na tvrdnje trampista odgovaraju američki liberalni ekonomisti i komentatori. Paul Krugman tvrdi da je evropska produktivnost po radnom satu jednaka američkoj, u nekim slučajevima i veća. Činjenica da Evropljani svojom voljom biraju da rade manje i pristaju na niži dohodak (u smislu materijalnih dobara i usluga) da bi imali više slobodnog vremena pokazuje da je život u Evropi „civilizovaniji“. Evropljani kažu „ne“ životu kao trci pacova i „da“ prijatnijem životu sa zdravijim odnosom između vremena koje se provodi na poslu i onog posvećenog porodici i prijateljima. Thomas Piketty je nedavno došao do sličnog zaključka. Evropa nudi bolji odnos rada i slobodnog vremena.
Argumenti u prilog više rada
Prvi skup argumenata izgleda sasvim razumno. Svrha ljudskog života nije proizvodnja čelika da bismo gomilali čelik (za šta je staljinizam s pravom bio optuživan), već proizvodnja korisnih stvari od čelika i dostizanje obilja koje će nas osloboditi mukotrpnog rada.
Međutim, postoji i drugačiji skup argumenata koji idu u prilog trampistima i Merzovom zaključku. Svet je mesto oštre konkurencije. Zemlje koje se ekonomski ne razvijaju dovoljno brzo zaostaju za konkurentima, postaju drugorazredne ili trećerazredne ekonomske i vojne sile, a njihovo stanovništvo počinje da se seli u druge zemlje. Njihove tehnologije zastarevaju. Kao što primećuju svi ekonomisti i politikolozi, činjenica je da postoji korelacija između ekonomske snage i političke i vojne moći. Otuda, ako većina stanovnika Evrope nastavi da daje prednost odlascima u operu ili na piknike s prijateljima, dok Kinezi i Indijci to čine mnogo ređe, Evropa će nastaviti da propada. Pozicija njenog stanovništva na globalnoj dohodovnoj rang listi će opasti (što se već dešava; vidi prvo poglavlje moje knjige Velika globalna transformacija). Evropljani mogu nastaviti da uživaju u organizovanju izleta, ali kuće s pogledom na Veliki kanal će morati da prodaju Kinezima i Indijcima. Umesto da provode odmore na Tajlandu moraće da izaberu destinacije mnogo bliže kući. Jasno je da postoji argument u prilog napornom radu, zasnovan na relativnoj moći država i relativnom životnom standardu ljudi u bilo kojoj datoj državi. Ljudi u Holandiji su bogati jer je Holandija nagomilala veliko bogatstvo zahvaljujući napornom radu i osvajanjima prethodnih generacija Holanđana, ali to bogatstvo neće večno trajati.
Pogled u prošlost ide u prilog trampistima i Merzu. Kapitalizam je postao dominantan sistem ne zato što ljudi vole da rade, već zato što je većina ljudi bila prinuđena da radi. Holandski ekonomski istoričar Jan de Vries objavio je dobro dokumentovanu studiju u kojoj je pokazao da je industrijska revolucija zapravo bila „radna revolucija“. Pre industrijske revolucije, stanovnici Engleske su radili oko 100 dana godišnje; na vrhuncu industrijske revolucije, taj broj je skočio na više od 300. Godišnji broj radnih sati uvećan je sa 2.500 na 3.300. (Podaci o radnom vremenu preuzeti su iz Gallardo Albarr, „A composite perspective on British living standard“, Groningen Growth and Development Centre, 2017; podaci o godišnjem broju radnih dana navedeni su u Jane Humphries i Jacob Weisdorf. „Unreal Wages? Real Income and Economic Growth in England, 1260-1850”, str. 6.) Grafikon u nastavku ilustruje sličan trend u Francuskoj. Ljudi su 1800. godine u proseku radili 50 dana više nego tri veka ranije. (Leonardo Rudolfi, The French economy in the longue durée).
Seljacima se više sviđalo da naporno rade samo u vreme setve i žetve i da veći deo godine provode ne radeći ništa ili obilazeći brojne seoske svečanosti, nego da budu okovani u „satanskim mlinovima“. Ali na to su bili prisiljeni ograđivanjem zemljišta, otvaranjem utočišta za siromašne (koja su služila istoj svrsi kao gulag dva veka kasnije), čime su praktično proterani sa svojih imanja. Oni koji su radije birali da žive kao skitnice nego da rade bili su obeleženi stavljanjem žiga na čelo. To je omogućilo industrijsku revoluciju i učinilo kapitalizam dominantnim sistemom širom sveta.
Jer bitka se vodi ne samo između različitih zemalja, već i između različitih sistema. Ako razradimo Krugmanove i Pikettiyeve ideje, možemo tvrditi da je socijalizam bio udoban sistem, jer ljudi nikada nisu efektivno radili više od dva ili tri sata dnevno („mi se pretvaramo da radimo, oni se pretvaraju da nas plaćaju“). Stranci su primećivali nestašice, ali ne i zadovoljstva nerada. Doktorska disertacija koja poredi rad u srpskoj fabrici FIAT 70-ih godina s gotovo identičnom fabrikom u Torinu pokazala je da su radnici u socijalizmu radili upola manje. Pošto je ukupna proizvodnja srpske fabrike odgovarala polovini proizvodnje italijanske fabrike, može se zaključiti da je srpska produktivnost po satu bila približno ista i da su socijalistički radnici imali više slobodnog vremena nego kapitalističke kolege, što verovatno znači da su vodili mnogo udobniji život. Ali to je pogrešan zaključak. Kapitalizam je s lakoćom porazio socijalizam, a glavni razlog je upravo to što je proizvodio više dobara i što ljudi radije biraju da se osećaju materijalno bogatim nego da uživaju u slobodnom vremenu.
Dakle, naporan rad odnosi pobedu nad manje napornim radom na individualnom nivou, na nivou nacionalne države, pa i na civilizacijskom nivou (način organizacije proizvodnje); u ovom poslednjem slučaju zato što oni sistemi koji ga prihvataju (recimo, današnji kineski državni kapitalizam) dominiraju nad drugima, politički i vojno.
Šta bi na to rekao Keynes
Kako bi se Keynes izjasnio u ovoj debati? On se, zapravo, već izjasnio. U predavanju održanom 1930. godine u Madridu, Ekonomske perspektive naših unuka, zamislio je svet sličan današnjoj Evropi u kome ljudi uživaju u relativnom obilju, dovoljnom da „zadovolji starog Adama u većini nas“, provode na poslu petnaest sati nedeljno, a ostatak vremena posvećuju kulturnim i društvenim aktivnostima. Da li je bio u pravu? Verovatno nije: napravio je ozbiljan propust u dijagnostikovanju prirode kapitalizma. To je sistem koji (kao što Schumpeter primećuje) ne može biti statičan. Kapitalisti neće ulagati ako ne očekuju neto pozitivan povraćaj (u proseku). Ako ostvaruju pozitivan povraćaj, deo novca će biti reinvestiran, što stopu ekonomskog rasta čini pozitivnom.
Da bi održali rast, kapitalisti moraju stalno proizvoditi nove potrebe. Ne mogu jednostavno stati. Ako bi kapitalizam prestao da proizvodi nova dobra i ako bi potrebe ljudi iznenada bile potpuno zadovoljene, to bi bio kraj kapitalizma. Ako smo svi zadovoljni onim što imamo, kako će kapitalista zaraditi još novca? Keynes je prevideo da kapitalizam nikada ne može proizvesti zasićeno društvo obilja. Ključna reč je „zasićeno“. On može stvoriti svet mnogobrojnih proizvoda i usluga, nezamislivog obilja, ali nikako ne sme dozvoliti da to obilje učini da se ljudi osete „zasićenima“, jer to je kraj ovog sistema.
Možda je Keynes želeo da vidi kraj kapitalizma? I to je moguće. Ali ako je zaista pokušavao da zamisli njegovu budućnost, onda su njegov savet i želja da se radi samo 15 sati nedeljno nespojivi s ključnim odlikama tog sistema.
Da li bi bio za više ili manje rada? Marxovo stanovište je (naravno) veoma sofisticirano. Verovao je da ljudska sloboda počinje tek kada se okončaju mukotrpni najamni rad i podela rada. Rad za nadnicu nije nešto što bi bilo koji slobodni pojedinac poželeo. Radnici u kapitalizmu daju radnu snagu u najam i odriču se bilo kakve delatne moći u procesu u kome nisu ništa više od zupčanika. Zato je cilj svakog najamnog radnika (to jest, svakog radnika u kapitalističkoj organizaciji proizvodnje) da radi što manje. Kao što Marx piše: „Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće.“ (Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844.)
Šta će biti u socijalizmu? Hoće li to biti sistem punog obilja, bez najamne radne snage, u kome „udruženi proizvođači“ upravljaju sopstvenim radom? Da li će otuđenje nestati, a slobodno vreme postati norma? Ne baš. I tu se Marx razilazi s onima koji veruju da je krajnji cilj ljudskog postojanja sloboda od rada. Marx je verovao da je rad suštinska ljudska potreba. U sistemima prinudnog rada (ropstvo i kapitalizam) ta potreba je iskvarena jer su ljudi primorani da rade na poslovima nad kojima nemaju nikakvu kontrolu i zato ih mrze. Ali čovek je homo faber. Ljudi moraju da rade da bi se izrazili. U carstvu slobode upravo naš rad je ono što nas određuje i čini nas ljudima, a ne izležavanje na plaži ili odlasci na fudbalske utakmice.
To je, kaže Marx, svet u kome se „mogu usavršavati u bilo kojoj oblasti, a društvo […] mi omogućava da danas činim ovo a sutra ono, da ujutru lovim, posle podne pecam, uveče se bavim stočarstvom i posle jela kritikujem – kako god mi je volja – a da ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar“ (Nemačka ideologija). Slobodan rad je naš konačni cilj. Dokle god postoji sistem čija je ključna odlika nadmetanje između pojedinaca, zemalja i čitavih proizvodnih sistema, oni ljudi i zemlje koji naporno rade dominiraće nad onima koji rade manje. Iluzorno je verovati da možemo izaći iz trke ako želimo da sačuvamo status u jednom takvom svetu.
Global inequality and more 3.0, 28.02.2026.
Peščanik.net, 03.04.2026.