Nomadi, kao gradski princip |
Nomadstvo nije završilo svoj opus drevnim mesopotamskim pastirima i tragačima, koji naprte svoje džube na leđa, uzmu mešinu s vodom i štap u ruke, pa krenu u pustinjsku nedogled. Ovu praksu legitimno nastavlja savremeno gradsko stanovništvo, čak i njegov inertni građanski deo. Bez gradskog nomadstva koje znači premeštanje njegove populacije iz mesta stanovanja na punktove proizvodnje, obrazovanja i zabave, prestao bi sav život, po kućama ionako ostaju samo nemoćni i vrlo autistični pojedinci.
Današnji nomad (kao i onaj pre) teško bi opstao zatvoren u vlastitom domu, njemu isto tako neophodna je druga ispaša, u tvornici, u nadleštvu, u školi, a u nekim boljim prilikama, u kinu, u biblioteci i naravno, u kavani. Tamo vodi on stoku svoje duše, stado svoga duha i svoje radinosti, otud se vraća pred veče, sa različitim uspehom, kao i negdanji stočar. Taj katkad pogubio je dosta ovaca od nasrtljivih vukova, možda lavova, ovaj današnji ovčar međutim, samo se pokunjio jer na gradskoj ispaši takođe ne ide sve glatko, čak je češće sasvim obrnuto.
Grad je tek onaj predeo koji ukinuo je pustolinu planine i udaljenog pašnjaka, donoseći svoju vlastitu pustoš, preobilja u sceneriji, u osvetljenju i u zastrašujućoj larmi. Sad već sasvim možemo napustiti personal domaćeg obora, pustimo ovce, mi sami svoja smo stoka, koju treba odvesti nekud drugde, da bi mogla preživeti. Ovo se ne odnosi jedino na ropski rad u tkačkoj radionici prvobitne akumulacije kapitala, u zatupljujućem tavorenju jedne kancelarije, bila ona kod Gogolja, kod Kafke, kod Sveva ili u sasvim japanski ufinjenom savremenom ofisu, ludo kompjuterizovanom, a ništa manje unižavajućem. Svi ovi ljudi izgnani su iz vlastitog života tako što u rano jutro imaju napustiti sopstvenu kuću. Pascal, ne vodeći računa o ekonomskim uzusima, čak veli da sve nedaće ljudi dolaze od toga što ne umeju da se skrase u vlastitoj sobi. Ali Pascal beše veliki neurotik evropski, rođeni pacijent Freudov.
Sve ovo se drugojačije, a mnogo jasnije vidi u izvanrednim prilikama. Tako luta onaj Beograđanin u godinama nedavne diktature, onaj građanin Sarajeva iz opake opsade, plastična mu je vrećica u ruci, pa ako u bilo kojoj prodavnici ne nađe komad kruha, iskopaće ga, nadati se je, iz kontejnera na uglu. Time on samo potvrđuje slične prizore, iz libanonskih, iz čečenskih gradova obavijenih dimom, taj osob sa najlon vrećicom, to je savremeni Ulis, bačen u svet, koji bi da iščupa bilo kakav koren jestive biljke, da odgovori na pitanje proročice, pa da se dokopa doma.
A tek žene! Nisu one nikakve uklete Penelope, na njima je celog veka, a posebno ovog, gradskog, da nomaduju, da se potucaju od placa do placa i od prodavnice do prodavnice ne bi li na sasvim drevni način, dopremile doma hrane za svoju nejač. U islamskom svetu bar se pokazuje otvoreno gde je granica domaćeg tla i izvankućne entelehije, tuđine. Makar što se tiče njihove ženske populacije granica je na kućnom pragu, ovaj se za islamsku ženu ne prelazi, osim u prerušenom stanju. Da bi se dala na dnevno nomadstvo ima ona da se pretvori u čador, u šator, u neprobojnu tvrđavu, kako bi otišla po kruh i vodu. Muški rod Istoka, to su ona vesela potucala, nomadi, koji ne samo što posluju po svojim radionicama, nego kao elitne izbeglice, zasedaju po kavanama i čajdžinicama.
Moj, sasvim neislamski otac nije takođe mogao živeti bez kavane, kao ni onaj kvintesencni nomad evropskog pisanja, Leopold Bloom. Ovaj je, kroz roman Joycea, protegao ne samo vlastitu akvizitersku svakodnevicu, nego je, malo malo zaseo u nekom birzucu, jer knajpa, to je onaj bivak, savremenog gradskog stočara, zanimljiva oaza i okrepljujući stacionar, kavana zapravo očituje jedinu svetlu tačku nomadsku kroz milenije, strasni poriv lutalica ka oazi i ka životu, oazskom. Vredi li sva ona muka, to paštenje oko glupog ovčijeg naroda i smušene rogate stoke, bez te solucije u hladovini, kraj pitke vode i sa podvijenim nogama nakon bezumnog bazanja. Zato što hod, uz ovce ili bez, očituje muku života, a ne nekakvu zabavu........