Izrael u skloništu |
Drugi iranski rat pokazuje da Izraelci nemaju prevelika očekivanja od svoje države. Preturili su preko glave okršaj sa Iranom u junu prošle godine, a sada kao da otaljavaju nastavak istog oružanog sukoba. Većina Izraelaca rutinski podržava rat, kao da ne vide da je podrška obrnuto srazmerna brizi vlasti za njihovu bezbednost.
Izrael nikada nije imao vladu koja je tako malo brinula za svoje građane. Moglo bi se pretpostaviti da zemlja koja srlja u ratove ima izgrađena skloništa za svoje stanovništvo. Iako je zakon o skloništima dopunjen 1992. nakon Zalivskog rata i iračkog napada raketama, situacija je bila loša još 2003. kada je u jeku američkog napada na Irak postojala mogućnost da Izrael bude napadnut hemijskim oružjem. Svi su dobili komplete zaštitnih maski, ali nije bilo dovoljno skloništa. Stručnjaci sa TV ekrana smirivali su stanovništvo porukama da Irak nema vojnu moć Irana. A sada se sa tim Iranom vodi već drugi rat u razmaku od osam meseci.
Terenski podaci pokazuju da oko 34 posto, odnosno preko tri miliona građana nema pristup bilo kakvom skloništu. U oko 11 posto skloništa boravak nije moguć zbog lošeg održavanja ili zato što je prostor dat na korišćenje u druge svrhe. Sklonište nema čak 33 posto stanovništva koje živi u blizini granica. U arapskim gradovima situacija je još gora. U njima se nalazi samo 0,3 posto javnih skloništa. Oko 46 posto stanovnika nema mogućnosti da uopšte stigne do njih. Najlošije stanje je u beduinskim naseljima. Istraživanja pokazuju da postojeća skloništa u beduinskoj zajednici, ni privatna ni javna, ne ispunjavaju minimalne standarde. Oko 65 posto stanovnika u Negevu nema sklonište, a u nepriznatim beduinskim naseljima čak 92 posto stanovnika nema nikakvu zaštitu od raketa.1 Podaci kažu da na 54 hiljade građana beduinske zajednice ide jedno javno sklonište.
Pristup skloništima u Izraelu zavisi od socio-ekonomskog statusa i mesta stanovanja. Nejednakost nije slučajna, već je posledica dugotrajne politike, što objašnjava postojeće stanje koje pokazuje da je situacija bolja u centralnom, bogatijem delu zemlje nego na periferiji. Nešto manje od 60 posto ljudi koji su u gornjem delu dohodovne skale živi u stanovima u kojima postoji takozvana zaštićena soba, dok samo 30 posto pripadnika najsiromašnijeg sloja ima u stanu prostor koji može da posluži kao sklonište tokom vazdušnog napada.
Umesto ozbiljne analize zaštite stanovništva u ratnim uslovima, u javnom diskursu pitanje skloništa povremeno iskrsne u vidu zaključka da bi stanje trebalo popraviti. Mediji se pre odlučuju da emituju fotogenične prizore iz skloništa u Tel Avivu koji prikazuju opuštene građane koji se ponašaju kao da su na odmoru. Vidimo ih sa slušalicama na ušima i laptopovima kako u podzemnim garažama na četvrtom spratu ispod zemlje provode vreme dok traje uzbuna. Sve liči na ležerno okupljanje ljudi koji su došli na radni seminar ili kolektivni odmor. U uglu je obavezni sto sa hranom, sokovima i kuvalom za kafu i čaj, pa sve podseća na trpezariju u hotelu B kategorije. Prostor je pun baštenskih stolica, šatora i vreća za one koji tu spavaju. Tu su i prostirke za jogu. Sada je bio Purim, pa su novinari postavljali pitanja i u vezi sa proslavom ovog praznika i maskenbalom u skloništu.
Ovakvi prilozi izazivaju bes kod građana bez pristupa skloništima. Kroz mulj reporterskog izveštavanja do javnosti ne dopiru njihov strah, osećaj neizvesnosti i brige za najbliže. Na televiziji vidimo samo „one koji se ne boje, koji i u smrti nalaze neku utehu“. Izraelci su decenijama vaspitavani da ne pokazuju strah od ratne opasnosti, pa pitanja o besmislu rata ostaju zaklonjena njihovim usiljenim herojskim stavom.
Prave emocije bivaju obelodanjene i priznate dugo nakon što se traumatično razdoblje okonča. Dobar primer je Druga intifada kada je trauma ljudi iz tog perioda tek mnogo kasnije prepoznata kao kolektivna. Za izraelske građane je ovo bio period velike strepnje, jer su samoubilački napadi izazivali ogromnu paniku koju niko nije smeo da pokaže. Unutrašnja kalkulacija o preživljavanju van kuće, u javnom prevozu, na pijaci ili u supermarketu, bila je praćena osećajem izolacije i usamljenosti jer se krila od drugih.
U tom smislu, u Izraelu još uvek nisu sanirane posledice junskog rata sa Iranom, a već se krenulo u novi. U junu 2025. život je izgubilo 34 ljudi koji nisu stigli da se sklone ili nisu imali gde da se sklone, stotine ljudi je ostalo bez kuća, a šteta na stambenim zgradama još uvek nije sanirana. Drugi iranski rat je za sada odneo deset života u Izraelu. U medijima čujemo da je to relativno mala cena za istorijski trenutak američko-izraelskog vojnog partnerstva. Poklonike rata kao da uopšte ne brinu žrtve.
Peščanik.net, 07.03.2026.
Prošlog juna su pripadnici beduinske zajednice ukopavali svoja vozila u zemlju kako bi se u njima sklonili od raketa.