Običaj da se ogromna većina nas, i tokom predizborne kampanje, ponaša na uobičajen, svakodnevni način – da radi, brine se o svojim potrebama, ide u prodavnicu i pekaru, odlazi na pijacu, oni koji to moraju u apoteku, bdije nad djecom, kućom, udovoljava onome bez čega se ne može – ne dopuštajući da to bude potisnuto ili u sjenci onoga što čini folklorni egzibicionizam stranačko-kandidatskog paradiranja, predstavljanja, obećanja i širokog spektra mamaca za glasače, bliži se kraju. Ništa iz onoga što se čulo i vidjelo u kampanji nije nam ni uljepšalo, ni olakšalo život. Hrana je sve skuplja, pijace su, usred priprema zimnice, u znaku galopiranja cijena, odlazak na benzinsku pumpu je put u nepoznato, plate odavno nisu ni blizu tzv. potrošačke korpe, penzije su više poniženje i socijalna pomoć, nego vraćanje onoga što smo u radnom vijeku izdvajali, a ipak nas neumorno vabe da toj i toj stranci, tom i tom kandidatu damo svoj glas, jer nam baš oni garantuju da svega onoga sa čim kuburimo, čim dođu na vlast, više neće biti.

Kako teku predizborni dani, sve je jasnije – nekima odavno, nekima sa zadrškom – da nam se nude uglavnom isprane, otrcane, starim frazama i floskulama obojene ideje, obećanja, namjere... Govori nam se ono za šta se zna da bismo voljeli čuti, a ne ono........

© Oslobođenje