Nedavna inicijativa književnika Semezdina Mehmedinovića da se knjige vrate u sarajevsku Vijećnicu, na mjesto odakle su početkom rata granatama i vatrom otjerane, dovodi nas iznova pred dilemu šta smo u proteklim decenijama uradili kada je kultura u pitanju, kad su knjige posrijedi. I zašto je uopšte važno da se o tome danas govori. Odnosno, koliko ovdje uopšte postoji svijest o važnosti knjige, nje kao onog suštinski nezamjenjivog artefakta spoznaje. U jednom od svojih nedavnih intervjua Mehmedinović će istaći iznimno važnu stvar, a tiče se činjenice da je u jugoslovenskom socijalizmu, koji je bio sekularan po svojoj prirodi, književnost i uopšte knjiga bila prostor gdje se tražila mogućnost susretanja sa sobom.

Sumnja, traženje odgovora koji nisu simplificirana datost, već promišljanje koje dalekosežnije određuje našu ulogu i bit postojanja, danas su zamijenjeni monističkim konstrukcijama pred kojima se sve svodi na jednu knjigu, dakle, na jedan suženi pogled na svijet. I ovo ovdje nije pleadiranje da se u bilo kojem smislu uskraćuje pravo vjerujućeg........

© Oslobođenje