Ko ima tapiju na naša sjećanja?
Pravo na ekskluzivna tumačenja prošlosti, posebice rata i njegove unutrašnje dimanike, još je neprikosnovena tema pred kojom svi drugi narativi u ovom društvu postaju manje važni. Već dugo svjedočimo činjenici da se u predizbornoj političkoj areni jedino insistira na tome da nas se mentalno neprestano drži u devedesetim. Tu nam je, kao da poručuju partitokratske etnopolitičke kaste, jedino mjesto, samo u odnosu spram toga se možemo ostvariti i pojmiti sebe. To što su poslije rata rođene mnoge generacije, koje bi možda iskoračile iz tog opsihirenog kruga, ne igra nikakvu ulogu, jer okoštalost tumačenja, ukidanje svake pluralnosti perspektiva, ono je na čemu se kontinuirano istrajava kao sredstvu za podjarmljivanje puka.
Svako odstupanje, svaki pokušaj da se drugačije samorazumijemo, kako bismo se jednom konačno suočili sa onim što jeste obilježilo naše vrijeme prije trideset i više godina, u startu se nastoji proskribirati kao izdaja. Drugim riječima, ukoliko se ne učestvuje u unisionoj mitologizaciji kvaziherojskih predanja nema se prava istupati sa stavovima koji tu našu traumu nastoje........
