Sigurnosne garancije prema Ukrajini su nejasno postavljene, no čini se da bi nova mirovna arhitektura definirala i fiksirala odnose moći koji bi onemogućili buduću eskalaciju sukoba. Čini se da ljudi žele mir

Prema, po mnogima, najvećem od svih stratega ratovanja, Carlu von Clausewitzu, rat započinje sukobom velikih interesa, vodi se strastima, razumom i šansom, a završava pobjedom jednih, kapitulacijom drugih ili pak mirovnim dogovorom. Upravo je Clausewitz u svojim voluminoznim djelima stavio rat u kontekst ostvarivanja političkih ciljeva, koji nije, dakle, sam sebi svrha, već vojna djelovanja služe isključivo u ostvarivanje političkih ciljeva, koja se kristaliziraju nakon kraja samog rata.

Kada u ovaj Clausewitzov teoretski okvir uvrstimo Ukrajinu, čini se kako je rat od samog početka – još od svoje embrionalne faze Euromajdana 2013, nakon čega je uslijedila aneksije Krima 2014, fijaska mirovnih sporazuma Minsk 1 i Minsk 2, a kasnije i unilateralnog ruskog čina agresije 2022. godine, te sukcesivne aneksije drugih ukrajinskih regija – bio unaprijed osuđen na mirovni dogovor. Clausewitz je svoju vojnu karijeru započeo kao dvanaestogodišnjak u službi tadašnje Pruske, pa je razumljivo da je dijelom bio i desenzibiliran na ljudske muke i patnje, stoga se i nije previše bavio ljudskim sudbinama koje rat generira. Bilance sukoba u Ukrajini od 2013. pa do danas samo su aproksimativne, ali i takve katastrofalne: nije moguće staviti u smislenu korelaciju........

© Oslobođenje