Nogomet u raljama kapitala Kada se u subotu u finalu Lige prvaka susretnu Manchester City i Inter, bit će to mnogo više od predvidljive nogometne poslastice. Sudarit će se u Istanbulu, tom uvijek važnom (geo)politčkom sjecištu, dvije nogometne škole – talijanska i engleska, te dva strana kapitala, kineski i emiratski – državno potpomognuti naravno. Jedna vizija nogometa, ona talijanska, usidrena u famozni catenaccio – defenzivni i taktički stil, pomalo dosadan doduše, ali stvar nacionalnog ponosa, zadnjih godina prešla je gotovo u potpuno vlasništvo stranaca. Klubovi iz Milana, tog ekonomski najrazvijenijeg i po mišljenju mnogih ekonomski najbržeg talijanskog grada, prvi su loptu dali Kinezima, prelazeći u ruke kineskih konzorcija.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Massimo Moratti, nekadašnji vlasnik Intera, opterećen dugovima, lošim rezultatima, prvo je 2013. prodao 70% dionica indonezijskom nogometnom meceni Ericku Thohiru, da bi koju godinu kasnije, 2016, zajedno prodali sve kineskoj Suning Grupi, aktualnom vlasniku Intera. Kada je Moratti tražio kupce za klub, prije desetak godina, u igri je bio i tada društveno prihvatljivi ruski kapital s kojim je sam Moratti kao naftni tajkun bio dobro povezan preko njegove glavne tvrtke Saras grupe, ali je odluka ipak pala na dalekoistočni kapital. Nije drugačije niti na Otoku, odakle dolazi drugi finalist, Manchester City. Klub osnovan davne 1894. godine, od 2007. je u vlasništvu Abu Dhabi United Grupe šeika Mansoura, kojemu ga je prodao bivši tajlandski premijer Thaksin Shinawatra, trenutno u egzilu zbog raznih optužbi, među kojima je i ona za korupciju. Petrodolari gotovo da ne poznaju pandan u nogometnom svijetu, pa su šeikove financijske investicije u nogomet prisilile kasnije i FIFU da regulira novčani fair-play. Ne čudi stoga što je tržišna vrijednost Cityja procijenjena na gotovo pet milijardi dolara, a godišnje uprihoduju 815 milijuna dolara. Talijanska ekonomija je daleko slabija, a mnogo konzervativniji kineski pristup nogometu doveo je do toga da je vrijednost Intera zanemarivo iznad milijardu dolara, dok se prihodi kreću oko 350 milijuna. O kakvim se financijskim pokazateljima radi, najbolje pokazuje činjenica da se prosječne tjedne plaće igrača – kako je običaj na Otoku, u Cityju kreću od 20.000 do 400.000 funti, dok su u Interu, u skladu s prihodima, proporcionalno manje uz izuzetak nekoliko kapitalaca, poput Lukakua. Ako se nekada nogometnu igru smatralo slobodnom aktivnosti izdvojenom od ostatka života i ekonomije - a to je bio i jedan od glavnih razloga popularnosti iste - danas su tržišne zakonitosti uradile svoje učinivši nogomet jednostavno kalkulantskim i pomalo dosadnim.
Nogomet s ljudskim licem Ostalo je u nogometu ipak i nešto autentično, ono što se protivi ustaljenim društvenim pravilima. Nogomet je većinom bio dio supkulture, utočište marginaliziranih grupa po ovoj ili onoj osnovi u kojima su se razvijali kolektivni identiteti. Svađali su se tako navijači s glavnim gradovima, s industrijalcima i vladajućom politikom, s političkim režimima. Pristajali su uz politike, ali su im se i opirali, divinizirali su vlastite igrače, ali ih i beskrupulozno napadali i vrijeđali. Nogomet, poput svake igre, dopušta kako na terenu, a tako i izvan apsolutne akrobacije i kontradikcije, uspone i padove, u kojima je sve moguće i dopušteno, i baš je u ovom smislu nogomet tipična ljudska aktivnost. Većina od kultnih igrača su ostali u kolektivnom pamćenju zbog onih sitnih ljudskih posebnosti, koje su često imale i neki tragični element. Maradona, koji je s dva Rolexa na rukama bio jedan od glavnih oponenata kapitalizma i borac za afirmaciju trećeg svijeta, boemskim navikama na terenu i izvan njega postao je blizak gotovo svima. Slično je i s Georgeom Bestom, čiji su opisi života, alkohola, žena i nogometnih tereta postali kultni. Brazilski nogometaši, mnogi iz favela – mjesta u kojima vrijede potpuno drugačija pravila života, upamćeni su po čistom talentu, lepršavoj igri, ali i nostalgiji, famoznoj saudades koja im je u mnogim aspektima limitirala performanse na terenu, ali i izvan njega. Pamtimo i nikotinske navike balkanskih nogometaša, od Roberta Prosinečkog do Blaža Sliškovića, koji je uz to i pasionirani fan usisavanja, a sve te obične, jednostavne osobine su ih činile tako posebnima. Pamtimo i karataške epizode Erica Cantone i ulične udarce Zinedina Zidanea, koje nisu epizode kojima se čovjek ponosi, ali su ipak ljudske, možda i previše ljudske. U sjećanju nam ostaje i očinski autoritet trenera, primjerice sir Alexa Fergusona koji nije imao previše sluha za toleriranje dječijih mušica svojih igrača. Škotski strog i iznimno autoritativan, kakav je bio za vrijeme trenerske karijere, ostao je u pamćenju igrača s kojima se najviše i sukobljavao, poput Davida Beckhama i Cristiana Ronalda. Takav je bio nogomet nekada. Većinu današnjih nogometaša ćemo pamtiti po profesionalnosti, radnoj etici i disciplini te brižnim ekonomskim upravljanjem vlastitim likom i djelom. Sve su to zasigurno poželjne i racionalne ljudske osobine, ali budući da je igra u pozadini, suvremenom nogometu često fali taj, nazovimo ga, element s ljudskim licem, mješavinom ludosti i kreativnosti, smisla i apsurda. Kalkulantski pristup nogometu, temeljen na produktivnosti, efikasnosti, učinio ga je savršeno u skladu s ostalim društvenim pravilima, spektakularnim ali istovremeno i dosadnim. No, to nas neće spriječiti da u finalnih devedeset minuta tražimo momente genijalnosti i neizvjesnosti, stvari po kojima se nogomet i pamti.
Liga (ekonomskih) prvaka
5
1
07.06.2023
Nogomet u raljama kapitala Kada se u subotu u finalu Lige prvaka susretnu Manchester City i Inter, bit će to mnogo više od predvidljive nogometne poslastice. Sudarit će se u Istanbulu, tom uvijek važnom (geo)politčkom sjecištu, dvije nogometne škole – talijanska i engleska, te dva strana kapitala, kineski i emiratski – državno potpomognuti naravno. Jedna vizija nogometa, ona talijanska, usidrena u famozni catenaccio – defenzivni i taktički stil, pomalo dosadan doduše, ali stvar nacionalnog ponosa, zadnjih godina prešla je gotovo u potpuno vlasništvo stranaca. Klubovi iz Milana, tog ekonomski najrazvijenijeg i po mišljenju mnogih ekonomski najbržeg talijanskog grada, prvi su loptu dali Kinezima, prelazeći u ruke kineskih konzorcija.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Massimo Moratti, nekadašnji vlasnik Intera, opterećen dugovima, lošim rezultatima, prvo je 2013. prodao 70% dionica indonezijskom nogometnom meceni Ericku Thohiru, da bi koju godinu kasnije, 2016, zajedno prodali sve kineskoj Suning Grupi, aktualnom vlasniku Intera. Kada je Moratti tražio kupce za klub, prije desetak godina, u igri je bio i tada društveno prihvatljivi ruski kapital s kojim je sam Moratti kao naftni tajkun bio dobro povezan preko njegove glavne tvrtke Saras grupe, ali je odluka ipak pala na dalekoistočni kapital. Nije drugačije niti na Otoku, odakle dolazi drugi........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Andrew Mitrovica
Gideon Levy
Belen Fernandez
Tafi Mhaka
Marwan Bishara
Timotej Milanov
Ahmadi Ali
