Demokracija u Americi |
Svijet je u ratu, međunarodni poredak utemeljen na pravilima u dubokoj je krizi i na izdisaju, a ni sama se demokracija ne osjeća baš najbolje. Iako Amerika nije izmislila demokraciju - demokracija, naime, datira iz antičke Grčke, gdje je, doduše, bila limitiranog karaktera, žene, stranci i još poneka kategorija ljudi bili su isključeni iz demokratskih procesa - suvremena globalna demokracija po američkom uzoru stoljećima je predstavljena kao gotovo idealna forma suvremenog društva, prototip svake one zapadno-modelirane demokracije. No, sada se taj model nalazi u permanentnoj krizi i suočava se s unutrašnjim i vanjskim kontradikcijama. Na unutrašnjem planu parlamentarizam i deliberaciju su zamijenili izvršni predsjednički dekreti, a na vanjskom planu Sjedinjene Američke Države interveniraju unilateralno i bez ograničenja, mijenjajući brojne globalne dinamike.
Iako su razni elementi demokratskog proklizavanja Amerike - democratic backsliding je tehnički termin za to - lagano uočljivi i sada su već i stvar šire javne percepcije, recentno su i tri ozbiljne organizacije utvrdile kako se ta velika zemlja udaljava od klasičnih demokratskih postavki. Istraživački Centar Pew na temelju tri relevantna istraživanja za 2025. (radi se o izvještajima Instituta V-Dem, Freedom Housea i EUI-jevog Indeksa demokracije) objedinio uvide o stanju demokracije u Americi, zaključivši kako je stanje poprilično loše s tendencijom pogoršanja. Radi se o svojevrsnim indeksima demokratičnosti - pandan u ekonomskom svijetu bi bili burzovni indeksi - koji pokazuju zabrinjavajuće tendencije i mutaciju američke demokracije.
Na indeksu liberalnih demokracija, SAD su, posve logično, uvijek kotirale vrlo visoko: ako 0 označava najnižu razinu liberalne demokracije, a 1 onu najvišu, Amerika je najčešće imala rezultat od 0,80, koji se nakon što je Trump osvojio drugi predsjednički mandat spustio na povijesno niskih 0,57. Također, mehanizmi kontrole izvršnih predsjedničkih ovlasti su se spustile na najnižu razinu. I drugi indeksi koji prate demokraciju pokazuju gotovo identične rezultate: izvještaj Freedom Housea pokazuje konstantan padajući trend demokracije u Americi u zadnjih 20 godina, a Democracy Index ide i dalje, klasifirajući američki demokratski život kao formu manjkave demokracije (flawed democracy). I američki građani koji su nekada većinom smatrali kako je njihova demokracija dobar primjer za druge zemlje, sada su poprilično skeptični: naime, oko 68% Amerikanaca, prema prošlomjesečnoj anketi Pew centra, smatra kako njihova demokracija više nije dobar primjer, a 7% smatra da nikada i nije bila.
Svojedobno je Alexis de Tocqueville u svojoj knjizi “Demokracija u Americi” - samo djelo je najdetaljniji opis razvoja i specifičnosti američke demokracije - napisao kako možda najvažnija karakteristika Amerikanaca ne stoji u činjenici da su prosvjećeniji od ostalih naroda, već da su u stanju “popraviti pogreške koje mogu počiniti”. Upravo se vitalnost američke demokracije oduvijek vezala za taj korektivni faktor i ispravak loših radnji, a kasnije i razvijanje boljih društvenih modela.
Istovremeno, sama Amerika je oduvijek imala vlastite specifične probleme u vezi sa demokracijom. Nacija koja je bila jedna od najvećih agitatora univerzalizacije ljudskih prava, u vlastitom dvorištu je ista selektivno primjenjivala: rasna segregacija, koja je sve do relativno nedavno bila i pravno normirana, pokazivala je naličje ljudskih prava koja postoje kao međunarodni konstrukt, ali u vlastitom dvorištu samo limitirano, nekada za afroameričku populaciju, a danas za migrante. Amerika je prednjačila mirovnim inicijativama i međunarodnim razvojem, ali je istovremeno i intervenirala nebrojeno mnogo puta u suverenitet drugih država, ostavivši destrukciju, a zatim i politički i drugi vakuum, te međunarodne presedane u naslijeđe, o čemu i sada svjedočimo.
Amerika je u 20. stoljeću svijet osvojila ne tvrdom, vojnom moći i unilateralnim intervencionizmima, već svojom mekom moći. Dobre primjere meke moći moguće je naći u raznim sferama počevši od popularne do celebrity kulture, naprednih financijskih aranžmana, glazbe, filmova, videoigrica, medija kao korektiva politika, informatičkih i tehnoloških iznašašća, američki se duh, koji je označavao visoku razinu svekolikog razvoja, lagano širio na globalnom nivou i osvajao. Vitalnost američke demokracije se iznutra pak osiguravala i održavala mehanizmima međusobne kontrole vlasti, sustavom provjera i ravnoteže, no, uslijed društvene polarizacije koja je dovela i do trijumfa trampizma, navedeni model je izgubio svoj korektivni kapacitet. A uslijed ciljane erozije međunarodnih institucija, poput UN-a, te submisivnih i brojnih docilnih partnera, američka moć je izgubila i međunarodni mehanizam kontrole. Lord Acton svojedobno je pisao kako odriješena, apsolutna moć bez mehanizama kontrole i kvari apsolutno.
Stanje demokracije u Americi pokazuje zabrinjavajući negativni trend: klasični mehanizmi kontrole suverene predsjedničke moći ne pokazuju se više kao adekvatni, a međunarodni mehanizmi postoje samo kao de iure konstrukti, lišeni efikasnosti, pa i smisla. No, istovremeno, američki duh je oduvijek posjedovao i korektivni kapacitet koji je učio iz vlastitih grešaka, te uspijevao razviti bolje i otpornije modele društvenih i međunarodnih odnosa. Za očekivati je da će američko društvo preokrenuti trend erozije demokracije i oporaviti se. No, istovremeno ostaje pitanje da li će se svijet uspjeti oporaviti od posljedica manjkave demokracije velike svjetske sile kakva je Amerika.