We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Istraga mangupa iz naših redova

4 1 0
26.07.2019

Vidim, široka je, složena i neizvjesnog kraja priča o mostarskom Aluminiju. A opet, takoreći banalna ako se ima u vidu njen politički, ekonomski i moralni kontekst u kojem živimo. Prije Aluminija, na groblju pljačkaške privatizacije završilo je na stotine industrijskih preduzeća, nekad privrednih simbola naših gradova, a danas svojevrsnih spomenika gluposti, destrukcije i pohlepe političkih skorojevića i gangstera koji su devedesetih godina postali vladari naših života. Nije Aluminij bio baš nekakav gigant, kako se sada u brzopoteznim “nekrolozima” opisuje, ali bio je tvornica od značaja za hercegovački kraj, ali i za željeznicu i Luku Ploče. Aluminij je zapošljavao više od 900 radnika. Oni su sada ostali bez posla, a nad njihovom sudbinom liju krokodilske suze razni sumnjivi altruisti, od predsjednice Hrvatske, uvijek euforične Kolinde Grabar-Kitarović i visokog predstavnika Valentina Inzka, do Čovićevih ministara, novinara i drugih zvanih i nezvanih tipova. Za razliku od njih, jedva da imam nešto empatije za radnike Aluminija, i ne bih ulazio u tu priču kad ona ne bi bila puna licemjerja. I posljednji čitalac novina zna da su bošnjačko-hrvatski odnosi roviti i daleko od poželjnih, ali nije aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij, kako to žele prikazati neki hrvatski mediji, tradicionalno nenaklonjeni Bosni i Hercegovini, već su mu glave došli nesposobni menadžment i izrazita nekonkurentnost njegovih proizvoda na tržištu. Aluminij nije bio samo industrijski kombinat, on je bio i svojevrsna, nedodirljiva tvrđava jedne........

© Oslobođenje