Barbari dolaze |
Roman koji sam pisao više od jedanaest godina sve više postaje stvarnost. Ruševine su pejzaži vrlog novog svijeta koji nam se ukazuje kroz plamen rafinerije u okolini Teherana
Nad Teheranom pada crna kiša. To nije nikakva metafora, ni plod mašte, nego se nafta iz glavne rafinerije, koja je bombardovana, pomiješala s kišom. Kanali za navodnjavanje drveća u alejama prema (i u) gradu također gore, jer se nafta izlila posvuda. Scene su apokaliptične, kao da je pakao došao na zemlju, odnosno kao da se sve obrnulo i živimo u upside-down svijetu. U kojem politički i geopolitički itekako živimo. U svijetu gdje glavnom supersilom vladaju umovi na nivou neiživljenih tinejdžera punih testosterona, i nafuranih na videoigrice u kojima moraš ubiti što više neprijateljskih vojnika, dok je ova stvarnost i gora, jer je to “igra” u kojoj treba ubiti i što više civila, uništiti sve što možeš.
Upravo to se i dešava već deveti dan od napada i agresije na suverenu državu Iran. Bitno mi je da obilježim vremenski trenutak nastanka teksta jer se stvari odvijaju takvom brzinom da jedna vijest gazi drugu i poništava je, toliko je sve nabijeno zlom i destrukcijom. Bukvalno se zlo slijeva s naših ekrana i ulazi u naše duše.
Isti uzorak iz izraelskog uništenja Gaze i genocida nad Palestincima sada se prenosi i na Iran. Iste riječi izlaze i iz usta dementnog američkog predsjednika i njegove otvoreno zločinačke svite. Državni sekretar rata kaže da će pobijediti Iran tako što će ga skroz uništiti, te riječi pogotovo na engleskom zvuče i strašnije nego na našem, jer anihilation je riječ koja izlazi iz njihovih usta kao da govore o bićima i stvarima unutar neke videoigrice, a ne o ljudskim bićima.
Odsustvo američke ratne strategije i pojma endgame – kako će se rat završiti i šta........