Sve je laž, samo pusta laž |
Znam da ćemo uskoro umjesto šest godina, govoriti, vrištati da lista nije revidirana sedam godina, vrlo vjerovatno će biti i osam godina, devet, 10... ali nas niko neće čuti
Na kraju smo još jedne godine. Sve blješti, sija, svijetli, ulice, građevine, izlozi, parkovi. Sumiraju se rezultati, poslovni, privatni, emotivni, materijalni, ovakvi, onakvi. U totalu, uglavnom ništa novo. Godina kao sve prethodne. Za narod ništa novo, drugačije. Ništa pozitivno. Korak naprijed, nazad dva i tako desetinama godina unazad. Vrti se ista mantra, ne daj Bože gore, nek’ ne puca, ne daj Bože opet rata, šuti, ne talasaj... i u tome prolaze sve godine od kraja rata. Svi smo vrlo svjesni, ali svi odgurujemo od sebe istinu, da živimo teže nego u ratu, da puca sa svih strana, samo što se ne čuju detonacije, ne vide se rupe. One su u nama. Raznose i razvaljuju nas. Iz dana u dan.
Pucamo po svim šavovima. Nikada više iznenadnih smrti, teških oboljenja, autoimunih bolesti, neobjašnjivih simptoma. Pravimo se da to ne vidimo, ne čujemo, da nas se ne tiče, da tako mora biti. Hrabrimo jedni druge, tješimo, a ni sami ne vjerujemo u riječi koje izgovaramo. Ne........