Sve ima gore od goreg, još je teže podnijeti saznanje da terapija postoji, ali da nije dostupna jer naša država duže od šest godina nije revidirala listu onkoloških lijekova

Mjesecima unazad, iz sedmice u sedmicu pišem, pričam, vrištim o stanju u onkologiji u Bosni i Hercegovini. Ne pričam i ne pišem ili bar vrlo rijetko to činim, o brojevima, statistikama, tabelama. Pričam i pišem o sebi, o dušama, srcima, mislima, noćima i danima oboljelih, onih koje cijelim srcem volim, o rukama koje sam držala u hodnicima ili sobama bolnice, o mojim i njihovim suzama i u očima i u grlu koje progutamo da se ne vide, o strahovima i bolovima o kojima se šuti.

Jer, rak nikada nije jedina knedla u grlu. Posebna, neprebolna i neprolazna knedla u grlu je porodica i najbliži koje rak povuče u taj vrtlog emocija, strahova, iščekivanja, borbe. A u BiH u tom vrtlogu je i borba sa državom, propisima, pravilima, sistemom koji prečesto zakazuje. Najteže je što vrijeme, ono najvrednije, ono čega nas je najviše strah, postaje luksuz. Vrijeme nam najviše treba, a vremena nema. Ono leti. Curi. Nestaje. Samo se okreneš i ušao si u novi ciklus........

© Oslobođenje