Kad je ovih dana jedna od najboljih povjesničarki s jugoslavenskih prostora Dubravka Stojanović počela promovirati svoju novu knjigu pod naslovom “Prošlost dolazi”, koja se bavi udžbeničkom politikom u Srbiji, pa zaključila kako je novopronađena utjeha kod nacionalista iz Srbije, povodom ratnih neuspjeha i kolapsa nacionalističkih ciljeva, pronađena u tome da su za sve krivi tzv. zapadni Srbi, vjerojatno ni slutila nije koliko brzo će se stvarnost našaliti s čitavim tim pitanjem.

A našalila se grubo s izbornom voljom građana Beograda, koju je Vučić izigrao prijavljujući tisuće ljudi, među njima i viđenije političare iz Republike Srpske, na beogradske adrese, koji su bez imalo srama glasali na lokalnim izborima u Beogradu i čak se, poput Jelene Trivić, ponosno fotografirali pored glasačkih kutija. I tako smo konačno dobili unutarsrpski međunacionalistički obračun koji je prvi put doveo u pitanje bilo što vezano uz ideju i praksu Republike Srpske. Bolje je da se to desilo ikad, nego nikad, iako povod jeste i sebičan i bizaran.

Čitajte kolumne Dragana Markovine:

Ako postoji pak neko pravilo na ovim prostorima, to je da će sve loše nacionalističke prakse iz jedne sredine, nacionalističke vlasti u drugoj, susjednoj sredini, kad-tad preslikati. I to je upravo ono što se dogodilo na izborima u Srbiji. Tj. dogodila se iskopirana hrvatska situacija, ali s bitnom razlikom do koje ću doći. Dok je Hrvatska još u startu svim ljudima koji su imali hrvatsko porijeklo, a najviše onima iz Bosne i Hercegovine, po činjenici nacionalnog izjašnjavanja, automatizmom dala državljanstvo, nakon čega ih je HDZ koristio kao odanu vojsku glasača, Srbija je tu mogućnost dobivanja državljanstva po nacionalnoj pripadnosti uvela tek odnedavno. I sad vidimo da to nije bilo slučajno.

Ono što, međutim, razlikuje hrvatski i srpski slučaj jeste to što, čak ni u vrijeme najžešćeg otpora HDZ-u, birači iz Bosne i Hercegovine nisu odlučili izbore, a pogotovo nisu nikad masovno dovoženi da glasaju na lokalnim izborima. Istina je da su imali čak dvanaest zastupnika, ali ni to nije bilo dovoljno da zaustave narodnu volju protiv HDZ-a nakon Tuđmanove smrti, jednako kao što je Ivo Josipović dobio manje glasova od Kolinde Grabar Kitarović čak i u samoj Hrvatskoj. Nakon 2000, kad je postignut dogovor da dijaspora daje tri zastupnika, neovisno o tome koliko je glasača izašlo na izbore, njihov utjecaj je postao doista simbolički.

U Srbiji, tj. u Beogradu očito se dogodilo suprotno, što je izazvalo logičan revolt brojnih Beograđana koji su glasali protiv Aleksandra Vučića i ovo će, bez obzira na sve, teško proći.

Ironija je na kraju dodatna u tome što sada i jedni i drugi nacionalisti, mislim na hrvatske i srpske, mogu stvari postaviti inverzno i reći kako se Bosna i Hercegovina petlja u njihove unutrašnje stvari.

A zapravo se desilo nešto slično kao s kolektivnim predsjedništvom u Jugoslaviji. Nakon što se Srbija bunila kako je Ustavom iz 1974. raskomadana, Milošević je na koncu iskoristio to pa je uz glas Srbije u predsjedništvu dobio i dva glasa autonomnih pokrajina, pa još i onaj Crne Gore, ali ni to zahvaljujući Bogiću Bogićeviću nije pomoglo. Sad Bogićevu ulogu moraju odigrati građani ili zapadni diplomati.