Nema pobjede bez borbe |
U proljeće 1991. godine, Džoni Štulić je u Sarajevu snimao album koji će sljedeće godine, kad više ne bude ni zemlje u kojoj ga je snimao, dok će se grad u kojem ga je snimao naći pod opsadom, biti objavljen pod nazivom “Sevdah za Paulu Horvat”. Bilo je to posljednje proljeće mira, Televizija Sarajevo čak je snimila i dokumentarni film o Džoniju tada, sam glavni junak je doselio u Mostar, očito procijenivši da je posljednji otpor i život moguće organizirati samo u Bosni i Hercegovini u to doba, da bi na albumu snimio obradu Cohenovog Partizana. U Štulićevoj verziji ona izgleda ovako: “Bijah uhvaćen u zamku i pozvan da se predam, al’ taj nisam ja. Štuc u ruke i crta. Kako gordo teku suze, skrivao sam mnoge ljude, kao i imena. Sad i ona ginu sa mnom”. Međutim, u nastavku pjesme odjednom se u stihovima ukaže Branko Miljković, a Džonijev glas negdje u ehu odzvanja “dal’ će znati da pjeva”, misleći na slobodu, naravno.
Katastrofa koju je čitavo desetljeće naslućivao konačno........