Godina 2026, u koju smo upravo ušli, donosi zlosutni huk vodopada.

Kao kada plovite rijekom i onda odjednom ona promijeni ćud, usplahiri se, najoguni se, rekli bi ljudi, jer mijenja joj se ritam. Dolazi blizu vodopada, kad će se sva ta voda po kojoj plovimo survati u ponor, uz huk i buk te vodene mase. Godini iza nas - 2025 - vivisekcijski precizno i kao vrhunski ekonomski stručnjak Janis Varufakis je uspostavio završni račun za događaje koju su definisali Evropu i čiju sudbinu mi dijelimo. Upravo to je “najava blizine vodopada” u bujici događanja. To je uradio ispred platforme DIEM 25, koja okuplja istinske protivnike ovog stanja u svijetu, gdje Varufakis detektuje tri bitna udaraca od kojih Evropa dabogda da se oporavi.

Prvi je ispunjenje namjera Rusije, kojem je kumovala Evropa, zbog svog kejnezijanizma u vojnoj industriji, kako Varufakis kao ekonomista gleda. Kako je rekao Merz, Evropa i Britanija dopustili su da se Ukrajinci mrcvare sa mnogo, mnogo opasnijim protivnikom. Sjećate se da je Boris Johnson naprasno sletio u Tursku, kada se na početku rata nazirao dogovor u pregovorima kojima je Turska bila domaćin i vrsta inicijatora? Tako je u našem ratu nenadano sletio Mitterrand, da prošeta po ratnom Sarajevu. Drugi - pobjeda Kine u trgovinskom ratu sa Amerikom, čije posljedice će najviše trpjeti vazalna politika Evrope. Tu smo i mi. Treći - lakoća sa kojom je Trump na kaubojski način, na pregovorima sa “revolverom o pasu” preveo Ursulu von der Leyen - birokratsku pojavu, koja sa nikakvom odgovornošću naspram onog što potpisuje, odlučuje u ime generacija koje dolaze. Svojim potpisom na ugovor sa Amerikom, Ursula von de Leyen na Trumpovim golf terenima u Škotskoj, kao u nekim evropskim Bakincima, potpisuje kapitulaciju Evrope u ekonomskom smislu. Tako da su nekadašnje carine za evropske proizvode u Americi skočile od 1,5 na 20 do 50%, a od Evrope se čak očekuje da investira svoju dobit u američku industriju?! Pravi vazalni odnos.

O današnjem poražavajućem stanju duha u svijetu mora se otvoreno govoriti dok se još može. Vidite i sami kako se glasovi razuma ušutkavaju i gase. Poslije gašenja Al-Jazeere Balkans, mi nemamo slike o Gazi. Imamo filtrirane. Rat u Bosni i Hercegovini je bio medijski popraćen. Da nije novinara, ne bi se znalo za Manjaču, Heliodrom i fašizam koji se nad nama provodio. Nemoguće je danas demonstrirati za Gazu u dijelu svijeta u kojem je sloboda izražavanja bila postulat njihove slobode.

Nešto je krenulo po zlu. Nije to samo jedan predsjednik najveće sile svijeta i drugi koji mu prkosi, nego je to stanje duha. Više se trebamo plašiti ovih koji ih nasljeđuju, potpredsjednika poput JD Vancea i(li) Dimitrova u Rusiji, koji nisu slučajno odabrani i koji se pažljivo navigavaju u ovom svijetu koji je duboko ušao u fašizam. Analiza Janisa Varufakisa jasno to govori, jer mi smo svijet sada prepustili dvojici vođa koji ne mogu da ne misle o najbitnijem, o trećem - o Kini.

Ko nije bio u Americi, Rusiji i Kini, taj ne zna u čemu je budućnost ovih sila.

Politika Kine je da se infrastrukturnim planovima daje prednost kojom ona nastoji najmnogoljudniju naciju još intenzivnije povezati. To je njena dobitna kombinacija, kao i obrazovanje koje je sada najviših standarda. Podatak da je Kina osvojila i napravila 40.000 kilometara brzih željeznica sve govori. Danas je očigledna strategija Mefistofela moderne politike Henryja Kissingera, koji je uvijek svijet gledao i smatrao američkim imperijalnim plijenom, dijelio ga sa Rusijom i Kinom. Uvijek je nagovarao Amerikance da se udruže sa jednim ako hoće trećeg da obore. Očito je dodvoravanje Trumpove politike prema Rusiji za potrebe da se udruže protiv interesa Kine. Kineska filozofija zna za wu wei, djeluj nedjelovanjem. Dopusti da protivnik zamahne da prvi krene, iskoristi inerciju i onda ga obori, jer on je već izgubio ravnotežu. Sve istočne borilačke vještine u svojoj suštini odbrane koriste tu logiku, da najviše učiniš – ne čineći.

To bi bio slogan za naše trenutne političare.

Sada kada se postavke novog odnosa u svijetu pozicioniranja reflektuju na sve nas. Zato se mora znati gdje si.

Breht je govorio da ništa nema gore od politički neobaviještena čovjeka, ja bih na to dodao - ništa gore za današnjeg čovjeka, koji ne shvata geostratešku poziciju države ili društva u kojem stvara, iz kojeg komunicira sa svijetom, pa time i poziciju svoje........

© Oslobođenje