Postoje države koje žive u miru, a postoje države koje su i u miru pod opsadom. Bosna i Hercegovina pripada ovoj drugoj vrsti. Na nju se danas ne puca granatama, ali se gotovo svakodnevno puca riječima i propagandom, blokadama institucija, osporavanjem presuda međunarodnih sudova i sistematskim slabljenjem države. Ta agonija ne traje godinu ili dvije. Ona traje decenijama. Stalno.

Nije počela s današnjim političarima, niti će završiti njihovim odlaskom. U različitim oblicima nadživjela je i Jugoslaviju i ideologiju bratstva i jedinstva. Pokazalo se da ni Tito ni Komunistička partija nisu uspjeli ukloniti duboko ukorijenjeni nacionalizam. On je samo bio potisnut, čekajući povoljan trenutak da ponovo postane glavna politička moneta. Najopasnije oružje nije tenk. Najopasnija je priča da je moj komšija prijetnja. Rat, kako je davno rečeno, ne počinje prvim ispaljenim metkom. Počinje mnogo ranije – govorom mržnje, ponižavanjem drugih, vrijeđanjem svetinja, historijskim revizionizmom i stvaranjem osjećaja da zajednički život nije moguć. Svinjska glava koja je nedavno ostavljena u Liska haremu u Mostaru ili raniji slični slučajevi, kada su prije 40-ak godina na ulazu Osman-pašine džamije u Trebinju M(m)uslimanima “darovana ista znamenja”, nisu obični vandalski ispadi. To su poruke. Jednako kao što svaki napad na crkvu ili sinagogu predstavlja poruku da neko želi proizvesti strah i podjele. Upravo zato svaki odgovoran čovjek mora odbaciti svaki oblik vjerske i nacionalne provokacije, bez obzira na to ko je počinilac.

Nažalost, kod nas se i........

© Oslobođenje