Mi kao da smo primili totalnu anesteziju tokom koje sve čujemo i vidimo, ali pomaknuti se ne možemo. Rekli bismo i uradili nešto, ali nemoguće je

Dan po dan. Mjesec po mjesec. Godina za godinom. Skupilo se svega. Ne može više pod kožu. Kažu da sve dok na vašoj listi života ima više lijepih nego ružnih stvari, život je dobar. E, izgleda smo došli u fazu da je na našim listama više loših nego dobrih. Gadno je kada se zakleti optimista pretvori u pesimistu. Mi, kao društvo, više nemamo šta reći. Pali smo na svakom ispitu. Popravnog nema. Ako ima još onih koji vide barem tračak svjetlosti, onda ili ne vide dobro ili su za liječenja kod psihijatra. U normalnim zemljama, ako takvih uopće više ima, ljudi se bave svojim životima. Rade, druže se, planiraju putovanja, uživaju s porodicom i prijateljima. Dobro su plaćeni za svoj rad i mogu raspolagati svojim budžetom, a da ne razmišljaju kako kupiti osnovne životne namirnice.

Kod nas je drugačija slika. Oni koji rade jedva spajaju kraj s krajem. Ukoliko se odluče za neko putovanje, to je ili na kredit ili nauštrb nekih drugih stvari potrebnih za život. Godinama se oporavljaju od tog putovanja. Skoči im na nos svaka........

© Oslobođenje